Zaustave se podaleko i zavape
U vrijeme Isusovog života znala su se pravila ponašanja i njih se slijepo držalo. Gubavci su preventivno bili izolirani iz društva. Nisu smjeli prilaziti blizu drugim ljudima, a one koji su im dolazili u susret trebali su vikom obavještavati da su bolesni. Zato ova desetorica čine ono što je propisano. Isusa mole za pomoć, ali na pristojnoj udaljenosti.
Idite, pokažite se svećenicima
Izliječenog čovjeka je u društvo vraćala svećenička potvrda kojom se dokazivalo da je bolesnik ozdravio. Isus naređuje gubavcima da učine ono što je propisano.
Vrijedi uočiti njihovu vjeru. Premda još uvijek bolesni, otišli su svećenicima po potvrdu da su zdravi. Upravo im je ta vjera pomogla da putem ozdrave.
Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas
Sada nastupa kršćanska dimenzija. Devetorica i dalje slijede propise i drže se normi. Čine ono što treba činiti. Deseti pak shvaća da je Isus onaj koji spašava i vraća se njemu. Shvaća da je Duh važniji od propisa i da treba postupiti po nadahnuću. Ne odlazi po dokument kojim će nešto dokazati, nego se vraća slaveći Boga. Slavio je Boga u sav glas.
Tvoja te vjera spasila
Za razliku od devetorice, koji su dobili samo tjelesno ozdravljenje, deseti je čuo spasonosne riječi o vjeri koja ga je spasila. Vjera ga nije samo ozdravila, vjera ga je spasila.
Razlika između onih koji zadovoljavaju formu i onih koji su otvoreni Duhu Svetome je upravo u toj činjenici. Oni koji srcem vjeruju i u životu, puni nade, djelotvorno ljube, doživljavaju spasenje pa ma kako im izgledao težak život na ovome svijetu.
Preuzeto iz Liturgijskog listića varaždinske katedrale