Na Božjoj svetost se temelji svetost izabranoga naroda u cjelini i svakog pojedinog člana toga naroda. Isus poziva na svetost sa željom da budemo savršeni poput Oca nebeskoga. Tom pozivu se priključuju i apostoli svojim propovijedanjem i spisima.
Nakon nesretnog raslojavanja Crkve na službenike i tzv. obične vjernike, počinje prevladavati stav da je svetost pridržana samo onima koji su izabrali "svetu službu". Svetost se počinje doživljavati kao rad na sebi, vlastito trapljenje i izdvajanje od grešnoga svijeta.
Konačno, II. Vatikanski sabor, poglavito u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium, naglašava opći poziv na svetost. Svaki član Crkve je pozvan živjeti svetost i svetost je moguće ostvariti u svakom segmentu života.
Svetost nije moralna kategorija. Svetost je dogmatska kategorija. Svetost nije odgovor na pitanje: Kako živiš? Svetost je odgovor na pitanje: Zašto živiš? Kojim se duhom nadahnjuješ? Za koga se opredjeljuješ?
Svetost se ne postiže izvanrednim junačkim djelima, nego svakodnevnim opredijeljenim življenjem. Sluga Božji Petar Barbarić je rekao: Od svih putova što vode u Nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti. Većina ljudi shvaća svetost kao nešto što uspijevaju postići samo rijetki izvanrednim junačkim djelima. Istina je potpuno drugačija. Svatko od nas je svet. Već smo sveti. Svetost nije nešto što se pronalazi negdje drugdje, na kraju puta. Svetost je nama darovana po Duhu Svetome. Mi smo hram Duha Svetoga. Isus nas je učinio dionicima svoga božanstva. Posinjena smo Božja djeca.
Potrebno je aktualizirati svetost koje smo dionici, a ne ju tražiti na čudnim mjestima. Ili čudnim ponašanjima. Nije potrebno kopati oči, nego surađivati s Duhom Svetim, uočavati probleme i njihova rješenja. Nije potrebno čupati jezik, nego surađivati s Duhom Svetim, blagoslivljati i svjedočiti. Nije potrebno sjeći ruke, nego surađivati s Duhom Svetim, zasukati rukave i primiti se posla.
Svetost je proces koji polako ide svojim tijekom. Rast kojemu treba vremena i prostora. I čudno zvuči ušima i srcu suvremenoga čovjeka, koji prečesto nema strpljenja, govoriti o rastu. A rasti kao kršćanin u svetosti znači napredovati u slobodi, radosti i ljubavi.
N. K.