Možemo učiti i iz negativnog primjera odnosa prema slijepcu od rođenja koji pokazuju njegovi sumještani i farizeji. Ponajprije o čovjeku razgovaraju mimo njega. Ne doživljavaju ga kao osobu, nego kao predmet rasprave. Ne postavljaju mu pitanja, nego o njemu zaključuju. Ne smatraju ga samostalnom osobom, nego, premda je punoljetan, zovu njegove roditelje.
U odnosu prema slijepcu pokazane su i sve predrasude koje i danas postoje o osobama s posebnim potrebama. Dvije najvažnije su da se mi koji se smatramo zdravima, volimo doživljavati vrjednijima i boljima. Skloni smo podcjenjivati osobe s posebnim potrebama pa čak i onda kada im naizgled želimo pomoći ili biti od koristi. Bivamo poput farizeja koji si daju za pravo vrijeđati i ismijavati onoga na kome se pokazalo Božje milosrđe i ljubav. Etiketiraju ga i njegovo svjedočanstvo ne smatraju vrijednim jer se, kako misle, sav u grijesima rodio.
Zato ga farizeji, kada shvate istinu koju ne mogu prihvatiti, izopćuju iz zajednice. Jer se drznuo biti netko drugi.
I u tom trenutku Isus ponovno dolazi k njemu. Ovaj put mu otvara oči srca. Pomaže mu da, nakon što je u mogućnosti prepoznati svijet oko sebe, postane sposoban shvatiti ono što ga okružuje i što svakoga čovjeka, koji nije oslijepio svoje srce, neminovno vodi Bogu.
Slijepac od rođenja nas, zajedno sa svim osobama s posebnim potrebama svakog vremena i prostora, uči postupnosti i potrebi polakog hoda.
Kada govori o Isusu, onaj na kome se iskazala veličina ljubavi Božje, najprije ga naziva – čovjekom. U drugoj fazi, Isusa počinje shvaćati kao proroka i neustrašivo svjedoči da je – prorok. Nasuprot njegovoj rječitoj neustrašivosti stoji kukavičluk njegovih roditelja. I još jedan dokaz da onaj koji istinski doživi Boga nema razloga za strah, niti pred ikim strahuje. Na kraju, u trećoj fazi, ozdravljeni čovjek Isusa priznaje – Gospodinom. Prihvaća ga za svog Boga i pada ničice pred njim.
N. K.