Utješna je činjenica da Bog oživljava od mrtvih. I ne tješimo se pritom samo obećanjem besmrtnosti buduće, nego i spoznajom da nas Bog može i hoće oživjeti svaki put kada zbog grijeha postanemo mrtvaci.
Prava smrt nije tjelesno preminuće. Ta vjerujemo u uskrsnuće tijela i znamo da će Bog jednoga dana oživjeti naša smrtna tijela i suobličiti ih tijelu svome slavnome. Prava smrt je smrt naše duše. Naše odreknuće od Boga.
Prava smrt je naše zakapanje u grijeh. Onemogućavanje sebe da smjerno sa svojim Bogom hodimo životnim putem. Predano, s povjerenjem i ljubavlju.
Zato je utješno znati da nas Bog, ako mi to poželimo, hoće i može po svome Duhu izvesti iz naših grobova u koje smo se grijehom zakopali. Da nas hoće i može, kao da ništa nije bilo, ponovno nadahnuti svojim Duhom i odvesti u zemlju u koju pripadamo. U svijet u koji pripadamo.
Svaki naš grijeh je smrt koja nam onemogućuje da hodimo u Božjoj blizini. Svako naše pokajanje je mogućnost života. Sada je pred nama izbor: želimo li uskrsnuti ili se zadovoljavamo oživljavanjem. Oživjeti znači ispovjediti svoje grijehe, zadovoljiti formu i nastaviti po starom. Naše misli, riječi i djela ostaju isti. Opet smo podložni slabostima, bolesti i smrti.
Uskrsnuti znači ispovjediti svoje grijehe donoseći odluku za promjenu života. Ne želim više, kao što veli današnje drugo biblijsko čitanje, živjeti po tijelu, nego želim živjeti po Duhu Božjemu. Jer kakvog duha imamo, takvi smo. Zato želim biti od Duha Kristova. Želim promijeniti svoje misli, riječi i djela. Želim ih uskladiti s Božjom voljom. Želim poput Boga govoriti i činiti dobro.
I kao što su Lazara oslobodili od povoja kojim je bio omotan da bi mogao nastaviti dalje živjeti oživljen Duhom, tako je potrebno da i mi s ljubavlju prihvaćamo onoga koga je Božja ljubav oživjela. Potrebno ga je osloboditi od predrasuda i osuđivanja kojim smo ga povezali kad je položen u grob grijeha. Potrebno je s radošću i zahvalnošću prihvatiti čovjeka koji mrtav bijaše, a sada opet živi.
N. K.