Uziđe na goru da se pomoli
I Isus je sebe odgajao. Molitvom u samoći. Time nam je pokazao da je zahvalna molitva Bogu najispravnije što čovjek može učiniti nakon dobro obavljena posla.
Prava kršćanska molitva je uvijek molitva slavljenja i zahvaljivanja. Zato bismo se trebali što više vježbati upravo u takvoj molitvi, ne inzistirajući neprestano na molitvi prošnje.
Dođe on k njima hodeći po moru
Nameće se pitanje zašto je Isus išao po moru kad se mogao jednostavno stvoriti u lađi s učenicima ili ih dočekati na drugoj obali. Time nam Isus pokazuje važnost materijalnoga svijeta. Bog nas može spasiti i bez nas, ali ne želi to. Mogao nas je spasiti i bez utjelovljenja, ali koristi prirodu da bi nam pokazao kako i mi po prirodi možemo postati dionici spasenja. Samo ako vjerujemo. I samo dok vjerujemo.
No i onda kada, poput Petra, zbog sumnje počnemo tonuti, Isus nas prihvaća i pomaže nam da se spasimo.
Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar
Protivan vjetar, što ih je ometao i usporavao u kretanju, prestao je onog časa kad su ponovno bili zajedno s Kristom. Zajedništvo s Kristom i nama omogućava uspjeh. Ali ne uspjeh kojemu će prethoditi dokono izležavanje, nego uspjeh nakon napornog posla i opredijeljene vjere.
Zajedništvo s Kristom nije bezbrižan život sa sretnim završetkom, nego sigurnost da smo na pravom putu, bez obzira na sve protivštine koje nas na putu čekaju. Ako ih se ne bojimo i ne odustajemo zbog njih, onda one utihnu pred nama, nevažne kakve doista i jesu kad smo s Kristom.
N. K.