Bez obzira na povijesne okolnosti, po ludbreškom euharistijskom čudu Bog nas već šest stoljeća poziva da uzvjerujemo u prisutnost živoga Krista koji nas neizmjerno ljubi i da prihvatimo spasenje koje nam se daje u euharistiji kao hrana za život vječni.
KRVI KRISTOVA – POSVETI ME
Vjera u Isusovu stvarnu prisutnost pod prilikama kruha i vina spada u one kategorije koje se ili prihvaćaju ili ne prihvaćaju. Isusova otajstvena prisutnost u kruhu i vinu nad kojim su izgovorene riječi pretvorbe, tipično je područje vjere.
Uvjerio sam se, Kriste, da mogu imati povjerenja u tebe pa i onda kada ono u što vjerujem nadilazi moj razum. Ne želim reći da vjerujem zato jer ne razumijem. Ne, ja prihvaćam iako ne razumijem.
Isus sve činio novo. Ostavlja neizbrisivi biljeg u dušama onih koji ga susretnu. Kako u vrijeme njegova tjelesnog boravka na zemlji, tako i danas.
Nakon susreta s Isusom kruh i vino prestaju biti hrana i piće i postaju uspomena na Krista. A kruh i vino, nad kojima su izrečene riječi pretvorbe, postaju on sam.
Netko će reći: Previše banalno da bi bilo dostojno Svetoga!, a mi vjerujemo da je dovoljno jednostavno i sveprisutno da se u tome prepozna stil Boga koji nam se u Kristu, po Kristu i s Kristom pokazao Bliz i Zainteresiran.
Prepoznaje se stil Boga koji se rađa kao bespomoćno odbačeno dijete. Stil Boga koji se uzdržava radom svojih ruku živeći povučen i nepoznat dok ne dođe njegov čas. Boga koji je siromah i beskućnik, ogovaran i napadan, neshvaćen i ostavljan. Koji je, konačno, umro sramotnom smrću.
Zar je neobično da je netko, tko je živio jednostavno i za mnoge banalno, odlučio ostati zauvijek s nama u jednostavnom i za neke banalnom kruhu?
Krist je, za vrijeme svog zemaljskoga života, neprestano izazivao ustaljena shvaćanja svojih suvremenika. Družio se sa žigosanim ljudima. Išao je po svadbama. Razgovarao je sa ženama i strancima. Subotom je ozdravljao bolesnike. Napravio je skandal u Hramu rastjeravši trgovce koji su uredno plaćali najam i poreze.
Zar je neobično da je onaj, koji je imao Duha i znao pravu mjeru, htio ostati zauvijek s nama u vinu koje je zdravo i korisno ako se pije s mjerom?
Potrebno je rastjerati sve naplavine naših klišeiziranih poimanja i srca otvorena Duhu Božjemu pristupiti Isusu. Tada ćemo tek moći vidjeti što je život zapravo. I kolika je Božja ljubav prema nama. I moći ćemo shvatiti onoga koji je ono što se smatralo prokletstvom postavio kao poželjni način ponašanja, onoga koji je znak sramote i poraza pretvorio u znak ponosa i pobjede. Moći ćemo, konačno, shvatiti onoga koji je od sveprisutne stvarnosti učinio najdragocjenije bogatstvo.
Ljudi posežu za koječime da bi barem za malo svoj život učinili sigurnijim. Mnogi "arhitekti" ovoga svijeta uvjeravaju nas da su otkrili najkvalitetnije načine gradnje budućnosti. Zanemaruju tek jednu jedinu činjenicu. Svoje kuće grade na pijesku. Njihova sigurnost je kratkotrajna obmana koja traje dok ne zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na te projekte.
Mi kršćani smo svoje temelje ugradili u čvrstu stijenu Kristove žrtve. Znamo da nam nitko ništa ne može jer smo s Kristom koji je za nas i s nama. Ne trebamo se niti obazirati na prošlost, ma koliko sramotna ili grešna bila, jer smo preporođeni Krvlju Kristovom. Ne trebamo brinuti za sadašnjost jer imamo čvrsto obećanje da ćemo sve imati ukoliko tražimo Kraljevstvo Nebesko i pravednost njegovu. Niti budućnost nas ne treba plašiti jer nam je darovan način kako ćemo zauvijek biti s Kristom.
Tko jede moje tijelo, veli Isus u Evanđelju, i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. U Kristu je spas. Po Euharistiji postajemo dionici toga spasenja. Zar išta može biti tragičnije od neprepoznavanja i nekorištenja toga sredstva spasenja koje nam se svakodnevno posvuda nudi?
Ljudi navikli na neprekidno kompliciranje i iznalaženje složenih rješenja, kao da postaju slijepi za očite jednostavne istine. Zato se valja sabrati. Valja se vratiti u središte svoga života i shvatiti da nam ništa drugo nije potrebno, ni za ovaj ni za budući život, osim pristajanja uz Boga koji je gospodar vremena i vječnosti. Zar je doista teško shvatiti izričite Isusove riječi? Tko blaguje moje tijelo i pije krv moju, ima život vječni, jamči nam Isus blagoslov već na ovom svijetu i potom dodaje obećanje, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
Blagovanje Tijela i Krvi Kristove ne spašava samo onoga koji u njemu sudjeluje, nego ima i dimenziju izgradnje zajedništva. Euharistija od nas mnogih, koji smo dionici jednoga kruha i iste čaše, čini jedno tijelo. Mistično tijelo Kristovo. Upravo se po Euharistiji izgrađujemo za kvalitetnije življenje zajedništva. Zato je najočitiji znak pripadnosti Crkvi želja za sudjelovanjem u blagovanju Tijela i Krvi.
Ne postoji u Crkvi vanjska prisila koja bi ljude tjerala da budu prisutni na mjestima na kojima se događa sveta misa. Postoji jedino nutarnji imperativ koji osjeća svaki onaj koji, otvoren milosti Duha, vjeruje u Boga na način na koji ga je navijestio njegov Jedinorođenac. Sudjelujem u Euharistiji jer osjećam da bi bilo besmisleno biti igdje drugdje. Ne idem na misu zato jer slušam zapovijedi iz straha da ne završim u Paklu ili iz pomame za Rajskim ljepotama. Sudjelujem u Euharistiji jer znam da bi bez Tijela i Krvi Spasiteljeve moj život bio pakao i da je već sami poziv za euharistijsko zajedništvo blagoslov i utjeha. Ne idem na misu zato jer se tamo, u mističnoj polutami i spokoju izoliranosti, dobro osjećam. Sudjelujem u Euharistiji jer želim zajedno s drugim pričesnicima Tijela i Krvi Kristove ovom svijetu posvjedočiti istinske vrijednosti i sve obasjati svjetlom djelotvorne ljubavi koja se temelji na vjeri, a podržava nadom.
Promatrajući kruh i vino, za koje vjerujemo da su Tijelo i Krv, razabiremo osobnu i zajedničku dimenziju euharistijske gozbe. Ali primjećujemo još jednu istinu: Ma koliko se trudili učeno ili kićeno govoriti, riječi ne mogu izreći niti istinu o Ljubavi koja nam se daruje u Euharistiji niti našu zahvalnost. Moguće je doticati, ali se ne da zahvatiti.
Krist nam je ostavio svoje Tijelo i Krv zato da jedući i pijući izgrađujemo sebe i zajednicu, a ne da se domišljamo ili mudrujemo. Zato kršćanin, nakon što njegova misao dođe do krajnje granice svojih mogućnosti, pred Euharistijom pada na koljena i pjeva.
N. K. i I. N.