Najsigurniji dokaz da smo doista oni koji u Boga vjeruju i da smo otvoreni suradnji s Duhom Božjim, radost je koju imamo u sebi i koja izbija iz nas pri svakom susretu. Onaj tko ima puninu radosti u sebi stvara preduvjete za ostvarenje još jedne oznake kršćanina. Može ljubiti. Može ispuniti zapovijed ljubavi. Sv. Ivan zapisuje da smo dužni ljubiti jedni druge.
Teško je govoriti o ljubavi u svijetu koji je prepun govora o ljubavi, a ispražnjen od djelotvorne ljubavi. No to nas kršćane ne smije zavesti da odustanemo od neprestanog naglašavanja potrebe djelotvorne ljubavi. Jer po tome se prepoznaje naša vjera i u tome je naše poslanje.
Biti kršćanin znači voljeti čovjeka pokraj sebe i nastojati da ta ljubav bude djelotvorna. Ljubavi prema svakome čovjeku pa čak i prema onome koji nas mrzi.
To je nova zapovijed koju nam Isus daje.
Bog ne želi ljude mržnje, nego ljude ljubavi i mira. Bog ne želi ljude osvete, nego ljude opraštanja grešnicima u ljubavi Kristovoj. Bog ne želi mračne, smrknute ljude, nego glasonoše radosti koji kliču. Bog ne želi ljude koji će grčevito nastojati ostvariti privid sigurnosti u nesigurnome svijetu, nego realne ljude u potpunosti otvorene Duhu Životvorcu.
Mnogi se čude formulaciji zapovijedi ljubavi i pitaju se kako je moguće da nam Isus zapovijedi emociju. No, kršćanska ljubav je više od emocije. Kršćanska ljubav je opredijeljeni i konkretni život za nekoga. O tome nam je progovorio i Papa Benedikt XVI. tijekom propovijedi na misi u Zagrebu. Rekao je: Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu.
Na kraju je taj dio zaključio riječima: Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu!
N. K.