Upravo ta vjera nam daje snagu da u svemu nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Smrt prestaje biti opasnost neminovnosti, a postaje – sestrica smrt.
Po načinu na koji govorimo o smrti, po načinu na koji se odnosimo prema smrti svojih bližnjih te po načinu na koji prihvaćamo vlastitu smrtnost može se prepoznati koliko smo povjerovali onome koji je radi nas i radi našega spasenja umro i pokopan.
Ali i uskrsnuo od mrtvih.
Učenici koji su išli u Emaus napustili su Jeruzalem zbog Isusove smrti. Isusova smrt ih je, unatoč tome što su bili upozoreni, sablaznila. Propala im je nada da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Postali su srca spora da vjeruju što su god proroci navijestili. Radosna vijest žena koje u praskozorje bijahu na grobu, ali ne nađoše Kristova tijela, nego su im se ukazali anđeli koji kazaše da je on živ, ne veseli ih nego zbunjuje. Čak ih u Jeruzalemu ne zadržava niti svijest da su i neki njihovi otišli na grob i nađoše kako žene rekoše.
Dvojica Isusovih učenika nam jasno svjedoče što se događa ako ispravno ne shvatimo smisao smrti. Gubimo nadu. Gubimo vjeru u Boga, vjeru u čovjeka i u vlastito iskustvo.
Strah od smrti je otjerao dvojicu učenika, ali je, jednako tako, raspršio i apostole u noći Kristova predanja. Veli evanđelje da su apostoli, nakon Kristove smrti, bili tužni, zaplakani, zbunjeni i prestrašeni. I bili su zatvoreni.
S druge strane, Marija, Majka Isusova, Marija Kleofina, Marija Magdalena, ljubljeni učenik, Saloma i neke druge žene su svjedoci Isusove smrti. Svjedoci su i Isusova ukopa. Zato, žene s Golgote, bez straha odlaze na grob i postaju prvi svjedoci uskrsnuća. Po smrti dolaze do uskrsnuća. Radi svojega izbora postaju izabrane.
Blizina s umirućim Isusom i događaji kojima su bili svjedoci, čine da postane prihvatljiva vjera u uskrsnuće i vjera u Uskrsloga. Iz evanđelja se ne da razumjeti da su žene s Golgote bile ucviljene, očajne i lomne, kao što to umjetnički prikazi pokazuju. Ali se razumije da su bile blagoslovljene, čvrste nade i duboke vjere.
Žene s Golgote nam daju primjer koji trebamo slijediti. Daju nam primjer blizine s umirućima. Tko je doživio smrt pravednika i spokoj kojim umiru ljudi puni vjere, primio je blagoslovljeno svjedočanstvo koje čovjeka ne ostavlja ravnodušnim.
Oni koji u vjeri žive u vjeri i umiru. Oni koje je nada vodila za života, s nadom prelaze i u vječnost. Oni koji su velikodušno primali i davali ljubav, prihvaćaju smrt kao prijelaz onome koji je sama Ljubav.
Mi vjerujemo i znamo da nas ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu. Jednako tako vjerujemo i znamo da ništa ne prekida ljubav između nas i onih koji su doživjeli tjelesnu smrt. Ostajemo ljubavlju povezani u Ljubavi Božjoj. Ostajemo u istom duhu vođeni Duhom Božjim. Ostajemo povezani u molitvi po Kristovoj žrtvi na križu.
Grobovi nam ne govore samo o onima koji su već doživjeli tjelesnu smrt, nego nam posvješćuju činjenicu i naše smrtnosti. Stoga nam valja živjeti i umirati svjesni da nam nitko ništa ne može ako smo se srcem i životom opredijelili za Boga. Bog je na našoj strani. Božja zauzeta ljubav nas vodi, snaži i oslobađa od straha. Ta Bog ni svog Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda. Kako nam onda s njime neće sve darovati?
N. K.