Rođen je 15. travnja 1919. u Pribiću (općina Krašić) kao najmlađe od trinaestoro djece u siromašnoj ratarskoj obitelji. Sjemenište i klasičnu gimnaziju završio je na Šalati u Zagrebu, a potom je u istome gradu diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Pod geslom „Bog je ljubav“

U svećeničku službu stupio je 15. srpnja 1945. Tom je prigodom zareditelj u zagrebačkoj katedrali, nadbiskup Alojzije Stepinac, njemu i ostalim mladim svećenicima rekao da ih šalje „u krvavu kupelj“.

Nakon kratke službe kapelana u župi Radoboj, postao je upraviteljem župa u Svetom Martinu pod Okićem i Rakovu Potoku gdje su 1947., a potom 1948. u Jakovlju, na njega pokušali izvršiti atentate. Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru gdje ga je zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu. Iste je godine imenovan odgovornim urednikom Katoličkog dvotjednika Glasa Koncila. Po odlasku kardinala Franje Šepera u Rim postao je apostolski administrator Zagrebačke nadbisku-pije, a 1970. zagrebačkim nadbisku-pom i predsjednikom BKJ te je na tu službu s mandatom od pet godina bio biran još tri puta uzastopce. Godine 1983. papa Ivan Pavao II. promaknuo ga je u Kardinalski zbor.

Rođen je 5. prosinca 1918. godine u Petrijancu kao najmlađe od desetero djece pobožnih roditelja, oca Josipa i majke Mare koja je umrla kad je Stjepanu bilo tek sedam mjeseci.

Rođena je 20. rujna 1852. u Rijeci i na krštenju su joj nadjenuli ime Marija Nikolina. Njena obitelj, porijeklom s Lošinja, bila je bogata, a otac i generacije njenih predaka bili su poznati brodovlasnici i kapetani.

Rođen je 7. ožujka 1907. u Cresu, u obitelji u kojoj je bilo četvoro djece, od oca Mateja (Talijana) i majke Antonije (Hrvatice) i kršten je kao Nikola Matej. Školu je pohađao na Cresu do 1918., kada je škola ukinuta, a dvije godine kasnije ušao je u sjemenište franjevaca konventualaca u talijanskom mjestu Camposanpiero kod Padove. Obukavši redovnički habit dobio je ime Placido, a za svećenika je zaređen u Rimu 1930.

Rođen je 23. ožujka 1901. u selu Razbojine, župa Ričice, kao deveto od dvanaestero djece oca Ivice i majke Ane. Kršten je kao Josip, a njegova dobra katolička obitelj ubrajala se među najimućnije i najuglednije u selu i okolici. Dok je još bio pastir, vrlo rado je čitao životopise svetaca i svetica te se divio njihovim herojskim pokorama i djelima.

Egidije je rođen 24. kolovoza 1905. godine u Puli. Potječe iz brojne obitelji oca Franje i majke Marije . Jedno je od njihovo devetero djece.

Teškoće - put do svetosti

Prvi svjetski rat učinio ga je prognanikom jer je njegova obitelj, s više od 60000 drugih ljudi, iseljena i smještena u iseljeničke logore u Mađarskoj i Austriji. U Grazu je Egidie, zajedno sa svojom sestrom, bio prisiljen prositi da bi obitelj mogla preživjeti. Otežano djetinjstvo navelo ga je da sam sebi nametne disciplinu i svakodnevnu molitvu, a time se razvijao u uzorna kršćanina i primjerna radnika.

Rođen je 25. lipnja 1920. godine u Kaštel Starom, kao najstariji od četvero djece oca Ivana i majke Nedjeljke. Na krštenju je dobio ime Srećko. Osnovnu školu završio je s odličnim uspjehom, a potom je, odlučivši se za redovničku gimnaziju, bio primljen u franjevačku klasičnu gimnaziju na Badiji. Uz nastavu počeo se baviti i glazbom, sviranjem klavira i harmonija. Nakon položene male mature, 1935. otišao je u novicijat u franjevački samostan na Košljun pa je dobio redovničko ime Ivan, odnosno Ivo. Maturirao je u Dubrovniku, a studij teologije završio je u Splitu. Posebnom dozvolom Svete stolice, zbog mlađe dobi, u Dubrovniku je 8. kolovoza 1943. zaređen za svećenika.

U povijesti Katoličke crkve zabilježeno je više događaja u kojima se očitovao Božji zahvat, a po kojima nas je Bog upućivao na vrijednost euharistije i na vidljiv nam način omogućio da osvijestimo prisutnost živoga Krista pod prilikama kruha i vina. Otajstvo pretvorbe, koje se događa na svakoj svetoj misi po Duhu Svetom, za naša osjetila ostaje na razini vidljivog znaka kruha i vina, a samo u potpunom povjerenju u Isusovu riječ vjerujemo da je tada pod tim prilikama prisutan živi Isus. U svojoj bezgraničnoj ljubavi, Isus želi osnažiti našu vjeru u svoju živu prisutnost u euharistiji pa nam zbog toga povremeno daje znakove – euharistijska čuda.

Ludbreško euharistijsko čudo

Predaja govori, jer nema pisanih dokumenata, kako je 1411. godine u ludbreškoj kapelici dvorca Batthyany tijekom mise svećenik ozbiljno posumnjao u stvarnost Tijela i Krvi Kristove. Poslije podizanja i pretvorbe, gdje se nad kruhom i vinom izgovaraju Isusove riječi: “Ovo je tijelo moje – Ovo je krv moja“, u kaležu je, nakon lomljenja hostije na tri dijela, svećenik ugledao pravu krv. Preplašen i zaprepašten, tekućinu iz kaleža stavio je u staklenu posudu, sakrio je i šutio o tome događaju sve do pred kraj života kad je na samrti ampulu s tekućinom predao subraći svećenicima u župnoj crkvi sv. Trojstva. Glas o tome brzo se pronio cijelim krajem, a narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg gdje su se otada počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.

Papa Leon X. izdao je 1513. bulu u kojoj je naložio da se u nedjelju prije Male Gospe relikvija izlaže narodu na pobožnost i klanjanje.

Rođen je 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, u župi Svetvinčenat. Osnovno obrazovanje stekao je u Juršićima, a srednjoškolsko u sjemeništima u Gorici i Kopru. Studirao je teologiju i filozofiju u Rimu na sveučilištu Gregoriana te je 1943. zaređen za svećenika.

Svećenički put

Odmah po ređenju imenovan je župnikom u Baderni gdje se u ta teška ratna vremena, kada su u Istri bile tri vojske – partizanska, njemačka i talijanska - nesebično zalagao za najugroženije. Kad su mu prigovarali zato što se zauzimao za sve ljude bez obzira na narodnost, odgovorio je: „Ja sam katolički svećenik i podijelit ću sv. sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Njemcu i Talijanu.“

Ujesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. Mlad i poletan, don Miroslav je neumorno radio: okupljao je mladež, držao vjeronauk u školi, oživio pobožnost prvih petaka i prvih subota, uveo je hrvatski jezik u crkveno pjevanje, pozivao na ispovijed i pričest. Vjerni ga je narod zavolio i slijedio, a to se nije svidjelo vlastima koje su teško podnosile da svećenik ima veću ulogu, makar ona bila posve duhovne naravi.