Vrhbosanski nadbiskup
Po završetku studija vratio se u Zagreb. Bio je gimnazijski profesor u sjemeništu, a potom sveučilišni profesor na KBF-u te je dva puta bio izabran za dekana, 1877. i 1881. kad ga je zateklo imenovanje za vrhbosanskog nadbiskupa u Sarajevu. Tamo je u 37 godina upravljanja uspio podići kaptol, sagraditi katedralu, Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, nekoliko crkava po nadbiskupiji, podigao je ubožnice „Betlehem“ i „Egipat“ te osnovao Družbu sestara Služavki Malog Isusa kojima je povjerio služenje Kristu u siromasima. U Bosnu je doveo isusovce i sestre Kćeri Božje ljubavi koje su, uz već prisutne franjevce i sestre Milosrdnice, preuzele odgoj i obrazovanje mladeži u većim centrima nadbiskupije. Posjedovao je široku kulturu uma i srca. Uz „Glasnik sv. Josipa“ kojeg je pokrenuo u Zagrebu, u Sarajevu pokreće glasnik „Srce isusovo“ te još dva časopisa. Bio je čovjek velike vjere, djelotvorne ljubavi i ustrajne nade, čovjek kreposti, molitve, rada, trpljenja, čovjekoljublja i bogoljublja. Načelo svog života izrazio je u rečenici: “Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje, prema sebi srce sudačko.“
Umro je u Sarajevu u 75. godini života, 08. prosinca 1918. Postupak da se proglasi blaženim i svetim pokrenut je 20. lipnja 2002. godine u Sarajevu.