Bratovštine u srednjem vijeku
U dvanaestom stoljeću, u Italiji i njoj susjednim zemljama, počinju se isticati bratovštine – udruge vjernika laika čiji je cilj bio religiozno i socijalno djelovanje kojim se nastojalo odgovoriti na potrebe njihovih članova. Uslijed masovnog samovoljnog osnivanja brojnih bratovština, Crkva je odredila da one moraju biti u svemu podvrgnute lokalnom biskupu. On je odobravao njihovo osnivanje te vršio nadzor nad njihovim djelovanjem. Također, odobravao je njihov statut (pravilnik) kojeg su se bratovštine morale pridržavati. Uzimale su (kao i danas) ime nekog sveca zaštitnika kojeg bi na osobit način štovale. Bratovštine su pružale pomoć svojim članovima u bolesti, brinule su za dostojanstvo crkvenih sprovoda, pružale pomoć obiteljima preminulih članova, pomoć u odgoju i školovanju pokojnikove djece, podupirale su siromahe i bolesne, otkupljivale sužnje, poučavale u vjeri neuke i djecu, osnivale ubožnice i bolnice, a ponekad gradile i uzdržavale crkve. Njihova djelatnost dopirala je i do najzabitijih sela i zaselaka.
Bratovštine u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je prva bratovština zabilježena u Zadru 1056. godine, no od dvanaestog stoljeća njihov je broj toliko rastao da je u nekim župama bio i prevelik. Uz karitativno-socijalno djelovanje značajne su i po kulturnim i povijesnim zaslugama.
Njihove knjige pisane uglavnom hrvatskim jezikom i na glagoljici često sadrže mnogo vrijednih podataka za povijest mjesta u kojem su osnovane, a također zaslužne su i za ondašnje školstvo.
U današnje vrijeme, pored nekih bratovština koje se u našim krajevima neprekidno obdržavaju kroz više stotina godina, osnivaju se i nove. U najmlađe ubrajamo osam bratovština Zajednice Cenacolo koja kršćansku ljubav i milosrđe očituje prihvaćanjem i pomaganjem mladim ljudima s poteškoćama, ponajviše ovisnicima o drogama.