Sluga Božji fra Šimun Filipović

Za tijek njegova teološkog studija postoje različiti podatci, no poznato je da je za prezbitera zaređen 22. listopada 1758. godine u osječkoj franjevačkoj crkvi Svetoga Križa. Nakon svećeničkog ređenja poslan je u talijanski grad Atri gdje se usavršavao u dogmatskoj i moralnoj teologiji. Prije povratka u Bosnu fra Šimun je od nadređenih zamolio da može poći pješice u Rim pohoditi papu Klementa XIII. i generala franjevačkog reda. Od pape je dobio medalju proviđenu s potpunim oprostom i različite oproste da se s njima koristi i tješi u raznim zgodama života i na času smrti. Franjevački mu je general podijelio blagoslov i dao upute za rad u Bosni. U Provinciju Bosnu Srebrenu vratio se 1759. gdje je predano djelovao u svojoj zajednici obnašajući različite službe u župama i samostanima. Nakon dvadeset i tri godine pastoralnog rada odlučio se potpuno povući iz svijeta i u nekom se samostanu posvetiti potpuno kontemplativnom životu. Tako je 1782. došao u talijanski grad Ripatransone. Doskora je fra Šimun postao uzornim redovnikom u samostanu. Izlazio bi samo po odredbi gvardijana - pohoditi bolesnike, u prošnju nužnu za život braće, a ponekad i kao zamjena učitelja novaka. Stalno je nosio pojas s bodljikama, a često je znao probdjeti cijelu noć u molitvi pred svetohraništem. U ripatransonskom samostanu fra Šimun je proživio dvadeset godina i umro 9. svibnja 1802. Ljudi su spontano počeli uzimati komadiće njegova habita i utjecati se njegovu zagovoru, tim više što su se događala i uslišanja. Sedamdeset godina nakon njegove smrti pokrenut je proces za proglašenje blaženim. Godine 1875. odobren je postupak o pojedinim krijepostima i čudima pa je upućen poziv bosanskom apostolskom vikaru da taj postupak pokrene. Isti je poziv Kongregacija za svete obrede ponovila 1885., no postupak još uvijek nije pokrenut.