Zajednica Šibenskih franjevki postala je osobitim dijelom izvorne hrvatske duhovne baštine. U skladu s franjevačkom duhovnosti koja se temelji na idealu evanđeoskog načina života, na siromaštvu, pokori i zajedništvu, Družba je svoje poslanje prepoznavala u služenju siromasima, bolesnima, starima i umirućima. Sve do druge polovice 20. st. sestre su u svom hospiciju pružale besplatno prenoćište i okrjepu seljacima koji su iz Zagore dolazili u Šibenik zbog raznih potreba. Da bi ih sve mogle prehraniti, sestre su odlazile u prošnju. Život među narodom bio je popraćen podučavanjem u vjeri, ponajprije primjerom vlastitog Bogu posvećenog života, pa je uspostavljena bliskost s narodom koja traje do današnjih dana.
Sestre su se dugo bavile tkanjem te su tome podučavale djevojke i žene. Podučavale su ih i u kršćanskom nauku na hrvatskom jeziku, a briga i skrb za djecu te odgojna djelatnost, ostala je do danas jednom od glavnih djelatnosti Družbe. Od 1930. po prvi put počinju djelovati izvan Šibenika. Danas se bave katehizacijom, uključene su u župski pastoral, održavaju prigodne duhovne obnove za djevojke, njeguju bolesne i nemoćne u bolnicama i staračkim domovima, vode liturgijsko pjevanje, uređuju crkve, rade u domaćinstvu, te se uključuju u rad u medijima i crkvenim učilištima. Djeluju u više (nad)biskupija i u inozemstvu.