301. Zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba na Mariju Bistricu bit će u subotu i nedjelju, 7. i 8. rujna.
Iz naše župe hodočastit će se pješice u subotu, 7. rujna. Kreće se u 3.30 sati s okretišta na II. Bizeku (kod nekadašnje škole), a blagoslov i ispraćaj pješaka hodočasnika bit će u večernjoj sv. Misi, u petak, 6. rujna, u 18.30 sati.
Ukoliko netko kani putovati autobusom u nedjelju, 8. rujna, jer nema vlastiti prijevoz, neka se javi u župni ured župe sv. Nikole, Stenjevec II.
Cijena sjedala je 10 eura.
Kad samo pomislim da je sav taj dragocjeni vosak s oltara mogao završiti u smeću”, započinje Lidija Jagarić svoju priču za Hrvatsku katoličku mrežu, objašnjavajući kako je osjetila potrebu pobrinuti se za dogorjele svjećice s naših oltara: „Bilo je to početkom 2018. godine. Dolazeći na mise mjesecima sam gledala kako župnik pažljivo obrezuje svjećice na oltaru da bi bile ljepše, ravnije i urednije. I često mi je prošlo mislima – dobri Bože, kako bih voljela imati komadić tog voska, sudionika slavljenja Euharistije, u svome domu. Konačno, jednu nedjelju sam se ohrabrila, otišla do našeg tadašnjeg župnika vlč. Ljube Vukovića i predložila mu da taj vosak pokušam pretopiti i napraviti nove svjećice koje bismo onda mogli paliti u svojim domovima te nuditi na prodajama radova naše kreativne grupe od kojih sav prihod ide za župni Caritas i uređenje crkvice.” Vlč. Ljubo je s radošću prihvatio ovu ideju, pribavio posebnu kanticu za skupljanje voska i umijeće stvaranja novog iz odbačenog moglo je početi. „S obzirom da nikad nisam izrađivala ništa slično”, tumači naša sugovornica, „najprije sam se poslužila internetom da saznam što mi je sve potrebno te sam danima pregledavala video snimke s izradama svijeća, no nisu mi baš previše pomogle, jer većinom su to profesionalne izrade. Tada sam krenula po nekom svom osjećaju i nadahnuću koje mi je stizalo.”
„Za početak sam kupila staklene čaše različitih oblika i veličina (za aperitiv, vino i šampanjac), napunila voskom te ih dodatno ukrasila, a od kalupa sam imala samo dva originalna. No, onda sam shvatila da to nikako nije dovoljno. Kupila sam kalup za izradu sapuna, jer je imao vrlo lijep oblik, ali pojavio se problem što nema mogućnost umetanja fitilja. No, ja sam ga ‘doradila’ tako da sam ga prerezala, što opet zahtjeva kreativnost prije ulijevanja vrućeg voska – treba kalup stisnuti gumicama i dodatno staviti u neku posudu koja će čvrsto držati kalup da vosak ne curi van. Tu su poslužile rasparene čaše iz mog domaćinstva. Trenutno imam 12 kalupa i uvijek mi se čini da ih je premalo. Sav naš alat je neprofesionalan – sitan vosak topim u staroj džezvici za kavu, velike uskrsne svijeće topim u starim, na ulicu odbačenim loncima, a držač za fitilj napravila sam od čačkalica i gumica”, objašnjava Lidija kojoj su se ubrzo pridružile i ostale volonterke kreativne grupe ‘Službenice Marijine’ župe sv. Josipa Radnika u Gajnicama, a podržao ih je i sadašnji župnik vlč. Tomislav Šagud. Postupak, tumači, nije kompliciran, no vremenski je malo zahtjevniji. Vosak koji se otopi ulijeva se u kalupe/čaše te tako mora stajati barem pola sata da se malo stisne i tek onda se može negdje pospremiti, a za vađenje iz kalupa treba pričekati barem 24 sata da se dobro ohladi.
S obzirom da ima raznih modela, i primjena im je različita. „Neki se mogu umetati u uložak grobnih staklenih lampaša, neke se mogu koristiti na adventskim vijencima, a ukrasne čaše posebno 
Kako nastavlja, sav prihod od prodaje daje se župnom Caritasu i za uređenje crkve sv. Josipa Radnika, a manji dio novca ostaje u grupi za kupovinu potrebnog materijala. Svjećice se nude na humanitarnim prodajama pred crkvom, no mnogi su i preko društvenih mreža pokazali interes za kupovinu, čak i izvan domovine, što je, objašnjava Lidija, pravi izazov, jer su svjećice u čašama prilično krhke. No, posebno je raduje kad stignu do onih koji ih s radošću koriste, poklone dragim osobama ili onima kojima je potrebna dodatna duhovna snaga.
Vrlo brzo svjećice su postale prepoznatljive kao posebne, unikatne i drugačije te im stižu donacije kroz financijsku pomoć, ali i kroz vosak dogorjelih svijeća iz drugih župa. „Nema veće sreće nego kad zbog doniranog voska i novih svjećica ponestane mjesta u našoj maloj dvorani”, svjedoči Lidija Jagarić koja za kraj poručuje: „Kad u nešto krenemo, vjerojatno ne znamo kako će to završiti, ne znamo činimo li ispravno ili ne, i ispunjavamo li Božju volju. No, vrijedi pokušati, ako u tome vidimo nešto lijepo, potrebno i korisno za naše bližnje te ustrajno i strpljivo koračati tim putem, a sve ostalo dati dobrome Bogu da vodi i blagoslivlja.”