Daj mi dio dobara koji mi pripada
Ono što je rečeno na kraju prispodobe vrijedilo je i na početku. Sve što ima otac pripada i njegovim sinovima. Zato je besmislena želja mlađega sina koji traži da mu se dade ono što već posjeduje.
Njegovo inzistiranje na pravednosti, premda je formalno bilo u redu, zapravo je htjelo legitimirati grešno i neprihvatljivo ponašanje. Prečesto mentalitet današnjega svijeta inzistira na pravima ne zato da čovjeku olakša život, nego da se ozakoni čovjekova samovolja i bijeg od Boga.
Uvreda i ignoriranje
Zanimljivo je promatrati da mlađi sin, i kada traži dobra koja će spiskati i kada se vraća u svoj dom, započinje govor riječju – Oče. S druge strane, stariji sin oca ne oslovljava.
U prispodobi se prikazuju tri odnosa s Bogom. Grijeh, obraćenje i trajna prisutnost u Božjoj blizini koja je formalna.
Za obraćenje nam je jasno da je vjera u Boga intenzivno prisutna, ali premda zvuči apsurdno, stvarnost često pokazuje da je više vjere u Boga u trenucima odbacivanja Boga ili ateizma, nego u formalnoj pripadnosti zajednici vjernika. Više je vjere u uvredi Boga, nego u ignoriranju. Jer ateizam Boga doživljava kao osobu i ne želi s njim imati posla, a ignoriranje Boga niječe i ne uspostavlja nikakav odnos s njim.
To zorno pokazuje početak evanđeoskog odlomka u kojemu se navodi razlog zbog kojega je Isus ispričao ovu priču.
Otac koji trči i izlazi
Bog ne prepušta čovjeka njegovoj sudbini, nego mu se nudi i poziva ga na pravi put. Ne prisiljava ga, ali dovoljno argumentirano poziva svakog čovjeka da budu u zajedničkom domu i da koristi dobra koja mu pripadaju.
Samo se potrebno odgojiti da shvatimo da je temelj odnosa s Bogom i čovjekom ljubav, a ne pravda. Jer Bog je ljubav.
Preuzeto iz Liturgijskog listića varaždinske katedrale