Prvo čitanje: Dj 10,34a.37-43
Drugo čitanje: Kol 3,1-4
Evanđelje: Iv 20,1-9

Zborna molitva
Bože, ti si danas po svojem Jedinorođencu pobijedio smrt
i nama otvorio pristup vječnom životu.
Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća:
obnovi nas, molimo, svojim Duhom
i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Primi, Gospodine, dar što ga na dan Vazma
radosni prinosimo za žrtvu, kojom se tvoja Crkva
nanovo rađa i hrani. Po Kristu.

Popričesna molitva
Bože, obnovio si svoju Crkvu vazmenim otajstvima:
štiti je trajno svojom dobrotom i privedi k slavi uskrsnuća.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

IZ PERSPEKTIVE USKRSNUĆA

     Kristovo uskrsnuće je najvažniji razlog na kojemu temeljimo svoje povjerenje u Boga, svoju nadu u Boga. Krist je gospodar života i smrti. On je onaj koji je uskrsnuo i koji će nas jednoga dana, prema našim djelima, primiti u svoje zajedništvo kroz svu vječnost ili će poštivati našu želju da živimo bez Boga i dopustiti nam da budemo kroz svu vječnost bez zajedništva Božje Ljubavi.
     Uskrsnuće nam stvara novu perspektivu, stvara drugačiji kut gledanja. Uči nas da nije najvažnije ono što ljudi smatraju uspješnim i velikim, nego ono što je veliko u Božjim očima.
     Bog nas poziva na istinsku radost, a Đavao nam podvaljuje grešne zabave, razuzdana slavlja, pretjerane užitke i hedonizam. Smijehom i dernjavom možemo nadglasati plač tužnih, molbe potrebnih i vapaje ostavljenih, ali oni tako neće nestati. Neće nestati nepravde u svijetu ako ne želimo čuti za nju. Ne htjeti ispraviti zlo jednako je kao i činiti zlo. Prešućivati nepravdu jednako je kao i činiti nepravdu.
     Proroci tame i propasti odasvud nas salijeću i zavode nas svojim ispraznim frazama. Nude nam budućnost bez Boga. Nude nam laž i ništavilo. Pozivaju nas da se odreknemo Boga kao nečega što je zastarjelo i što ne priliči modernome čovjeku. Nagovaraju nas da se odreknemo života, a prihvatimo smrt.
     Proroci novoga doba nas potiču da odbacimo Boga i da se pouzdamo samo u sebe i u svoje snage, svoju energiju i svoj personality. Ali, što je čovjek bez Boga? Što može onaj koji se uzda u slabo tijelo i svoje srce od Gospodina odvraća? Pretvara se u jednokratnu senzaciju. Pretvara se u besmislenu olupinu. Pretvara se u karikaturu života.
     Zavodnici i sluge Zloga na sve načine pokušavaju proglasiti normalnim ono što je protuprirodno i grešno. Vrijeđanjem i neodrživim konstrukcijama omalovažavaju proročki glas. Vrijeđa se dostojanstvo osobe pod krinkom nedodirljivih čovjekovih sloboda. Vrijeđa se tradicija i nacionalna svijest hineći kozmopolitizam. Vrijeđa se obitelj, vrijeđa se djecu, vrijeđa se mlade, vrijeđa se starce.
     No mi ne smijemo šutjeti. Ne smijemo nikada prestati dizati svoj glas u obranu onih koji su obespravljeni. Ne smijemo nikada popustiti pred onima koji vrijeđaju dostojanstvo bilo kojega čovjeka. Ne smijemo nikada pristati na to da se zlo smatra dobrim, laž istinom, a zablude pravim putom.
     Mi koji promatramo svijet iz perspektive uskrsnuća nikada se ne smijemo umoriti činiti dobro i svojom ljubavlju pokazivati koji je put jedini pravi i koji je put jedini koji vodi sreći i miru.
     Mi kršćani smo pozvani i moliti za cijeli ovaj svijet. Moliti za one koji su ugroženi, za one koji su u napasti, da im Bog daruje snage da izaberu pravi put. Za one koji odolijevaju da ostanu u Božjoj milosti. Za one koji su pali da se vrate na pravi put i za one koji zavode da se odreknu Zloga.

N. K.

Prvo čitanje: Iz 50,4-7
Drugo čitanje: Fil 2,6-11
Evanđelje: Lk 22,14-23,56

Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo,
ponizio sama sebe i podnio sramotu križa.
Daj da slijedimo uzor njegova poniženja,
s njime zajedno trpimo i postignemo
slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, smiluj nam se po muci svoga Sina.
Djelima to ne zaslužujemo: ali se uzdamo u tvoje milosrđe
i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista.
Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Popričesna molitva
Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo:
Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo.
Daj da njegovim uskrsnućem stignemo
cilju zemaljskog putovanja. Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

PRAVA ISUSOVA SLAVA

     Mahanjem grančicama, pjesmom i poklonom, Jeruzalemci i svi koji se nađoše u Gradu, pozdravili su Isusa za vrijeme njegova ulaska na magarcu. Za vrijeme njegova ulaska u grad u kojemu će podnijeti muku i smrt kako bi uspostavio Novi i Vječni Savez između Boga i ljudi.
     Prava Isusova slava nije se očitovala u pjesmi, plesu i metežu kojim je popraćen Isusov ulazak u Jeruzalem. Prava Isusova slava i uzvišenost najbolje se ocrtava kroz riječi koje je apostol Pavao zapisao u pismu Filipljanima.
     Premda u svemu jednak Bogu Ocu, Isus se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom. Time i nama daje primjer da budemo slobodni od svega i da ništa ne doživljavamo kao vlastiti uspjeh ili vlastitu zaslugu. Ta sve što imamo od Boga je. Darovano nam je da bismo i sebi i drugima pomogli na putu prema Kraljevstvu Božjem.
     Želeći spasiti čitavo čovječanstvo od grijeha i smrti, Isus se solidarizirao sa svakim od nas ljudi tako što je i sam postao čovjek. Nama u svemu sličan osim u grijehu. Nije smatrao nedostojnim biti dionik grešnoga čovječanstva jer je znao da se utopljenika može spasiti samo ako se i onaj koji spašava baci u vodu.
     Ono što se posebno naglašava je Isusovo dragovoljno odricanje od časti koja mu kao Bogu pripada. To i nas, koji smo povjerovali njegovom Evanđelju, potiče da shvatimo da je kršćansko opredjeljenje stvar osobnoga izbora i da nitko nema pravo nametati drugome obveze koje čovjek, potaknut milošću Duha Božjega, sam treba izabrati. Nijedno dobro djelo učinjeno na silu ili pod prijetnjom nije Bogu milo. Bog nas je stvorio slobodne i želi da mu se slobodno darujemo.
     Isus nas je svojom poslušnošću, sve do smrti, naučio kako trebamo biti ustrajni u svom temeljnom opredjeljenju za život prema Isusovoj objavi o Bogu Ocu koji je Ljubav. Kršćanstvo nije prigodna paradna svečanost, nego svakodnevno življenje onoga što smo vjerom prihvatili.
     Isus nas je svojom poslušnošću do smrti naučio i da trebamo razborito prosuđivati svaki događaj u svome životu i odgojiti se za prepoznavanje trenutaka kada smo pozvani biti ustrajni u svojoj odluci. Pa čak i onda kada možemo radi toga snositi posljedice.
     Dragovoljno opredjeljenje za ponizno prihvaćanje Božje volje i samozatajno pomaganje čovjeku u nevolji i nama će, kao i Isusu, osigurati da mognemo biti u zajedništvu s Ocem kroz svu vječnost. Postat ćemo tako subaštinici slave koju je Bog odvijeka pripravio onima koji ga ljube i koji slušaju njegovu riječ.
     Put do uskrsnuća vodi jedino preko predanja velikoga četvrtka, muke i smrti velikoga petka te hladnoće groba velike subote.

N. K.

Prvo čitanje: Iz 43,16-21
Drugo čitanje: Fil 3,8-14
Evanđelje: Iv 8,1-11

Zborna molitva
Gospodine, Bože naš,
tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt.
Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi.
Po Gospodinu.


Darovna molitva
Svemogući Bože, usliši nam prošnje.
Ti si nas obasjao svjetlom kršćanske vjere:
djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha
Po Kristu.



Popričesna molitva
Svemogući Bože,
pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina.
Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi.
Po Gospodinu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

UHVAĆENI U GRIJEHU

     Da ljudi barem dio vremena koje provedu u prekoravanju drugih iskoriste za popravljanje sebe, svijet bi bio savršeno mjesto. Nažalost, iskustvo nam pokazuje da i najgrlatiji zagovornici ljudskih prava prečesto bivaju tek kušači i pozeri koji žele ispasti bolji od drugih.
     Zato nas Isus uči da gledamo u srce, a ne obaziremo se na fraze i parole.
     Isus nas uči da je uvijek ponašanje posljedica onoga što nam je u srcu, a da nam srce prečesto biva ranjeno i krivo usmjereno.

Uhvaćena i uhvaćeni
     Ne samo žena, nego i pismoznanci i farizeji se u današnjem evanđeoskom odlomku pokazuju kao oni koji su uhvaćeni u grijehu. Žena u grijehu preljuba, a oni u grijehu iskušavanja Boga.
     Isus ne nasjeda na provokaciju i ne želi se uvući u diskusiju o posljedicama. Radije se vraća na izvor. Na ljudsko srce. I uči nas da i mi na takav način pristupamo čovjeku. Da se ne obaziremo toliko na čine, nego na srce iz kojega ti čini izviru. Upravo u usmjerenosti na srce je temelj razumijevanja i opraštanja o čemu nam Isus govori i zahtijeva od nas. I ne samo to, nego traži i ljubav prema onima koji se pokazuju našim neprijateljima, jer se ranjeno i otvrdnuto srce može izliječiti i omekšati jedino ljubavlju.

Oni odoše – ona osta
     Ona i oni su jednaki po činjenici da su uhvaćeni u samom grijehu, a razlikuju se po odnosu prema Kristu. Okorjeli grešnici odlaze od Krista, a raskajani grešnici ostaju s njim. I to je najvažnije posvijestiti sebi. Krist nas voli i prihvaća. Želi biti s nama i želi da ,i budemo s njime kako bi nam izliječio srce i osposobio ga za ljubav.

Tebe ne osuđujem – nemoj više griješiti
     U posljednjim riječima današnjeg evanđeoskog odlomka jasno se ističe razlika između čovjeka i njegovih čina. I Isus nas uči da čovjeka uvijek treba prihvaćati i ljubiti, a da grijeh nikada ne smijemo relativizirati niti legalizirati. Čovjek uvijek zaslužuje našu ljubav i treba je više što je veći grešnik, ali grijeh nikada ne smijemo smatrati prihvatljivim ponašanjem niti ono što je loše nazivati dobrim.
     Čovjeka smo pozvani uvijek ljubiti, a grijeh uvijek odbacivati.

N. K.

Prvo čitanje: Jš 5,9a.10-12
Drugo čitanje: 2 Kor 5,17-21
Evanđelje: Lk 15,1-3.11-32

Zborna molitva
Bože, ti si nas sa sobom pomirio po riječi svojoj,
Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom
idemo u susret skorim vazmenim blagdanima.
Po Gospodinu.

Darovna molitva    
Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu,
koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je
s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta.
Po Kristu.

Popričesna molitva
Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjeka koji dolazi
na ovaj svijet. Molimo te, izliječi nam sljepoću srca
da spoznamo što je pravo i tebe iskreno ljubimo.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

SVE MOJE – TVOJE JE

     Temeljni odnos koji Bog želi uspostaviti s čovjekom je ljubav. Jednako tako želi da i među ljudima ljubav bude osnovno načelo postojanja i djelovanja. Zato je odmak od kršćanstva svako inzistiranje na pravima ili istjerivanje pravde.

Daj mi dio dobara koji mi pripada
     Ono što je rečeno na kraju prispodobe vrijedilo je i na početku. Sve što ima otac pripada i njegovim sinovima. Zato je besmislena želja mlađega sina koji traži da mu se dade ono što već posjeduje.
     Njegovo inzistiranje na pravednosti, premda je formalno bilo u redu, zapravo je htjelo legitimirati grešno i neprihvatljivo ponašanje. Prečesto mentalitet današnjega svijeta inzistira na pravima ne zato da čovjeku olakša život, nego da se ozakoni čovjekova samovolja i bijeg od Boga.

Uvreda i ignoriranje
     Zanimljivo je promatrati da mlađi sin, i kada traži dobra koja će spiskati i kada se vraća u svoj dom, započinje govor riječju – Oče. S druge strane, stariji sin oca ne oslovljava.
     U prispodobi se prikazuju tri odnosa s Bogom. Grijeh, obraćenje i trajna prisutnost u Božjoj blizini koja je formalna.
     Za obraćenje nam je jasno da je vjera u Boga intenzivno prisutna, ali premda zvuči apsurdno, stvarnost često pokazuje da je više vjere u Boga u trenucima odbacivanja Boga ili ateizma, nego u formalnoj pripadnosti zajednici vjernika. Više je vjere u uvredi Boga, nego u ignoriranju. Jer ateizam Boga doživljava kao osobu i ne želi s njim imati posla, a ignoriranje Boga niječe i ne uspostavlja nikakav odnos s njim.
     To zorno pokazuje početak evanđeoskog odlomka u kojemu se navodi razlog zbog kojega je Isus ispričao ovu priču.

Otac koji trči i izlazi
     Bog ne prepušta čovjeka njegovoj sudbini, nego mu se nudi i poziva ga na pravi put. Ne prisiljava ga, ali dovoljno argumentirano poziva svakog čovjeka da budu u zajedničkom domu i da koristi dobra koja mu pripadaju.
     Samo se potrebno odgojiti da shvatimo da je temelj odnosa s Bogom i čovjekom ljubav, a ne pravda. Jer Bog je ljubav.

N. K.

Prvo čitanje: Izl 3,1-8a.13-15
Drugo čitanje: 1 Kor 10,1-6.10-12
Evanđelje: Lk 13,1-9

Zborna molitva
Bože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima:
post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni.
Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe
i pomozi da i mi praštamo svojoj braći.
Po Kristu.

Popričesna molitva
Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba
i dao nam zalog onoga što još ne vidimo.
Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo,
nek se ostvari u punoj istini.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

ZNAKOVI VREMENA

     Biblijski odlomci, što se danas čitaju tijekom euharistijskoga slavlja, u pamet nam dozivaju nekoliko ključnih stvari. Mi ćemo spomenuti samo tri.

To mi je ime dovijeka
     Prvo čitanje opisuje susret Boga i Mojsija. U razgovoru koji je uslijedio nakon što je Mojsije dopustio Bogu da ga zaintrigira i da mu progovori, Bog izriče svoje ime. Ime u biblijskom smislu nije tek administrativna kategorija po kojoj se prepoznajemo, nego opis biti čovjeka. Bog je mogao izabrati ime koje god je htio. I od svih imena što postoje i kojima nazivamo Boga, on izabire upravo ime Jahve. To ime u prijevodu znači – Ja sam onaj koji jesam sada i ovdje za tebe.
     Bog je trajno i nepromjenjivo nazočan u svakom prostoru i vremenu. Prisutan je i u našem prostoru i vremenu. I njegova nazočnost je djelatna. Nije Bog nazočan kao kozmički redar ili ljubomorno božanstvo koje zahtijeva poslušnost i kađenje, nego je djelatno prisutan u pomaganju svakom pojedinom čovjeku.

Galilejci, Jeruzalemci i neplodna smokva
     Evanđeoski odlomak nam pokazuje kako je potrebno događaje oko sebe promatrati u vjeri Božje nazočnosti u svijetu. Sve što nas okružuje može nam postati poticaj za kvalitetniji vjerski život.
     Bog ne šuti. Bog je i danas s nama i za nas. Bog nam i danas progovara. Samo je potrebno naučiti prepoznavati znakove vremena i iščitavati u njima Božju poruku. A to pak ne možemo vlastitim sposobnostima ili osobnom mudrošću, nego je potrebno prepustiti se milosti i vodstvu Duha Svetoga.
     Upravo to znači biti prorok u biblijskom smislu. Biti osoba koja će drugima posvjedočiti osobni susret s Bogom te Božju blizinu i njegovu poruku.

Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne
     A drugo današnje čitanje nas odgaja za skromnost i oslobađa nas umišljene bahatosti. Poniznost je neizostavna kršćanska vrlina. Ali ne onakva poniznost kojom bi čovjek sebe smatrao manje vrijednim ili ponižavao, nego istinska poniznost koja prepoznaje neizmjernu vrijednost svakog pojedinca i svijest da ta vrijednost dolazi od Boga i od našeg zajedništva s Bogom. Jer bez Boga smo ništa.

N. K.

Prvo čitanje: Post 15,5-12.17-18
Drugo čitanje: Fil 3,17-4,1
Evanđelje: Lk 9,28b-36

Zborna molitva
Bože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenoga Sina.
Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha,
da se radujemo s gledanja tvoje slave.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Molimo te, Gospodine, da ova žrtva izbriše naše krivice
te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana.
Po Kristu.

Popričesna molitva
Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina.
Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

NAŠA JE DOMOVINA NA NEBESIMA

     Isusovo preobraženje, o kojemu čitamo u današnjem evanđeoskom odlomku, jasno nam svjedoči da smo na ovoj zemlji na proputovanju prema vječnoj domovini u zajedništvu s Bogom u kojemu će naše postojanje biti preobraženo i pridruženo pravednicima svih prostora i svih vremena.
     Zato kršćanstvo otvara dimenzije i potiče na ozbiljno življenje svoje vjere.

Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova
     Crkva se sustavno napada, glasno i agresivno. Svaki napad, pogotovo klevetu i podmetanja, možemo doživjeti i kao priznanje da smo na dobrom putu i da smetamo onima koji su neprijatelji Kristovi.
     No, takvo smještanje na različite strane barikada, može nam skrenuti misli od Isusova poziva na univerzalnu ljubav koja nikoga ne isključuje. Pa čak ni one koji nam misle i čine zlo.
     Stoga bi svaki član Crkve, dok moli za progonitelje, prvenstveno svoje misli i snage trebao usmjeriti prema osobnom preobraženju i usklađivanju svoga života sa Isusovim riječima i djelima.
     Puno veća opasnost za vjerodostojnost Crkve u našem prostoru i vremenu su oni kršćani koji svojim životima Boga više skrivaju, nego što ga otkrivaju suvremenom svijetu. Zato neprijatelje križa kristova prvenstveno treba tražiti u svojim srcima i svojim životima. Neprestano se obraćati da ne bismo bili neautentični, dvolični kršćani.

I dok se molio
     Isusova molitva, o kojoj svjedoči evanđeoski odlomak, potiče i nas na redovitu molitvu. Osobnu molitvu, obiteljsku molitvu i molitvu u našim zajednicama.
     Molitva nije puko navođenje riječi ili opetovanje naučenih formulacija. Molitva je komunikacija s Bogom. Molitva je iskreno obraćanje Bogu u kojemu mu zahvaljujemo, klanjamo mu se, slavimo ga i prosimo od njega pomoć. No, svaka molitva mora biti otvorena za Božji govor nama. Molitva u sebi nužno sadržava dimenziju obraćenja i preobraženja. Molitva nakon koje ne postajemo bolji nije dovoljno kvalitetna molitva.
     A pozvani smo moliti za cijeli svijet. Za preobrazbu svega stvorenja. Na poseban način za svakog čovjeka. Za one koji su prihvatili Krista da budu ustrajni i svjedočanski autentični, a za one koji odbijaju Božji poziv i otkupiteljsku ljubav da joj se otvore srcem i životima.

N. K.

Prvo čitanje: Pnz 26,4-10
Drugo čitanje: Rim 10,8-13
Evanđelje: Lk 4,1-13

Zborna molitva
Svemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme
napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu
slijedimo njegov primjer. Koji s tobom.

Darovna molitva
Gospodine, prinosimo ti kruh i vino za žrtvu što je slavimo na početku korizme.
S tim darovima uključi i nas u predanje svoga Sina Isusa Krista.
Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Popričesna molitva
Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani,
nada krijepi, ljubav jači. Nauči nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom,
kruhom živim i pravim, i živjeti od svake riječi što izlazi iz tvojih usta. Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

VJEROVATI I ISPOVIJEDATI

     Današnji evanđeoski odlomak, u poznatom odlomku o Isusovim kušnjama u pustinji, doziva nam u pamet potrebu prilagođavanja svoga života Bogu, a ne očekivanje da Bog opravda i blagoslovi naše samovoljno ponašanje. Prečesto ljudi žele manipulirati Bogom i svetinjama. A potrebno je obratiti se i vjerovati Evanđelju.

Srcem vjerovati
     Vjera ne smije biti samo deklarativna. Vjera je živa i djelotvorna tek onda kada nas potpuno zahvati. Tek onda kada, kako veli današnje drugo čitanje, srcem vjerujemo.
     Vjera ima dvije dimenzije. Prva od njih, koja prethodi drugoj i koja je temeljna, osobno je prihvaćanje Božjeg poziva. Vjera se uvijek najprije događa u čovjekovu srcu. Iz srca čovjekova sve proizlazi. Zato je obraćenje, na koje nas korizma neprestano poziva, ponajprije osobno obraćenje.
     Vjera je duboko intimna stvar. U tome je simbolika Isusova odlaska u pustinju. Potrebno je maknuti sve od sebe kako bismo ostali u srcu, u dubini svoga bića samo ja i Bog i moje temeljno opredjeljenje i prihvaćanje Božje ljubavi.

Ustima ispovijedati
     Druga dimenzija vjere je življenje svog temeljnog opredjeljenja. Kršćanstvo nije privatna stvar i ne da se zarobiti unutar četiri zida. Bilo zidova svoga doma ili zidova crkve. Autentični smo kršćani tek onda kada javno živimo svoje intimno opredjeljenje.
     Dakako da to ne znači da ćemo svakome nametati silom svoj kršćanski stil života, ali znači da nećemo nikome dopustiti da nama silom nameće svoj nekršćanski svjetonazor i stil života. Predugo su kršćani u Hrvatskoj slijegali ramenima i povlačili se pred agresivnim napadima protukršćanskih stavova. Vrijeme je da naglas živimo svoje kršćanstvo.
     A živjeti svoje kršćanstvo ne znači zahtijevati privilegije, vlast ili dominaciju, nego prigodu da, poput Krista, prođemo zemljom čineći dobro. Mogućnost da molitvom i djelima ljubavi živimo ono što smatramo vrijednim.
     Uvijek svjesni da je samo jedan Bog i da smo pozvani samo se Bogu klanjati i njemu jedinome služiti. Bog je naš smisao, naše polazište i konačna svrha našega postojanja i našega djelovanja.

N. K.

Prvo čitanje: Iz 6,1-2a.3-8
Drugo čitanje: 1 Kor 15,1-11
Evanđelje: Lk 5,1-11

Zborna molitva
Gospodine, tvoja nam je milost jedina nada,
a tvoja zaštita jedina sigurnost.
Molimo te: snaži svoju obitelj
neprestanim dobročinstvima.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, ti nam jelo i piće daješ za održanje vremenitog života.
Molimo te da nam postanu i otajstvo vječnoga spasenja.
Po Kristu.

Popričesna molitva
Bože, htio si da jedemo od jednog kruha
i pijemo iz jedne čaše. Daj da životom budemo
jedno u Kristu i u radosti plodni za spasenje svijeta.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

NEČIST U NARODU NEČISTIH

     Na početku sv. Mise sudjelujemo u obredu priznavanja vlastite nesavršenosti. To nije, kao što neki prigovaraju, nabijanje kompleksa grešnosti, nego realno sagledavanje sebe. Istina o sebi što nam posvješćuje da nismo savršeni i potiče nas da budemo bolji ljudi.

Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!
     I prorok Izaija u prvom čitanju i apostol Petar u evanđeoskom odlomku svjedoče nam da Bog ne poziva u svoju službu savršene ljude. Ne moramo biti savršeni da bismo mogli pristupiti Kristu i Crkvi. Krist nas poziva onakve kakvi jesmo da bismo, po Duhu Svetome, postali što sličniji Ocu.
     Zato je pogrešno odbijati Božju blizinu opravdavajući se vlastitom nesavršenošću i ponovnim padom u iste zamke. Isus nam je posvjedočio da nije došao radi pravednika, nego upravo radi nas koji smo grešnici i koji se mučimo s napastima i svojom grešnom naravi. Bog nas ljubi onakve kakvi jesmo i pomaže nam da postanemo onakvi kakvi možemo biti.
     Ne smijemo se navikavati na savršenost i miriti se s njom, ali ne smijemo ni bježati od istine da doista jesmo nesavršeni i da u mnogočemu možemo biti puno bolji. I kao pojedinci i kao zajednice i kao Crkva u cjelini.

Na tvoju riječ bacit ću mreže
    Nesavršenost naše Crkve, njenih zajednica i pojedinaca ne smije nas obeshrabriti niti pasivizirati. Malo ćemo toga učiniti ako budemo čekali da svaki naš čin bude savršen i besprijekoran. Potrebno je ljubiti. Potrebno je djelovati. Pa makar naša ljubav i naše djelovanje bilo nedostatno.
     I bitno je ne odustajati u danima upitnosti ili kad nam se dogode neuspjesi ili protivljenja. Bez obzira koliko se odužilo vrijeme praznih mreža i uzaludnih pokušaja.
     Vjerujemo u Krista koji može učiniti naš napor plodonosnim pa čak i onda kad nam to izgleda nemoguće. Vjerujemo u Boga koji i po krivim crtama može ispravno pisati naše živote.
    Najvažnije je ne odustajati od te vjere. Ustrajati u opredijeljenosti za Krista u zajednici Crkve. I sačuvati temeljnu poniznost koja ne želi osobni probitak, nego se dariva u služenje Bogu i čovjeku. Baš onako kao što su učinili prorok Izaija i apostol Petar.
     Evo nas, Gospodine. Nas pošalji. Jer u ovom prostoru i vremenu nema drugih katolika osim nas koji smo pozvani biti sol zemlje i svjetlost svijeta.

N. K.

Prvo čitanje: Jr 1,4-5.17-19
Drugo čitanje: 1 Kor 12,31-13,13
Evanđelje: Lk 4,21-30

Zborna molitva
Gospodine, Bože naš,
tvoja Crkva počinje svetu službu:
daj da te štujemo svom dušom
te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, donosimo na oltar darove u znak svoga služenja i predanja:
primi ih i pretvori u otajstvo našeg otkupljenja.
Po Kristu.

Popričesna molitva
Gospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život.
Molimo da po tom sredstvu spasenja neprestano rastemo u vjeri.
Po Kristu

Razmišljanje uz biblijska čitanja

REAKCIJA NAZAREĆANA

    Evanđeoski odlomak, što se danas čita u Crkvi, nastavlja se na onaj što smo čitali i razmišljali prošle nedjelje. Isus, jedne subote, ulazi u nazaretsku sinagogu i, nakon što je pročitao odlomak iz knjige proroka Izaije, objavljuje da je on taj o kojemu Pismo govori. Reakciju na tu njegovu objavu čitamo i promišljamo danas.

     Reakcija Isusovih sumještana je trostruka. U prvoj fazi, nakon što su ga čuli kako tumači Pismo, svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Nemoguće je čuti Božju riječ i ostati nedirnut. Božja riječ je živa i nužno nalazi odjeka u čovjekovom srcu jer smo stvoreni na sliku Božju i prepoznajemo se u Božjim riječima. Zato je faza oduševljenja Božjom riječi sasvim uobičajena i potpuno razumljiva.

     Druga faza je faza zbunjenosti Isusovih sumještana koji su se pitali nije li taj koji tako govori zapravo sin Josipov koji je trideset godina rastao u njihovoj sredini i pred njihovim očima. Reakcija Isusovih sumještana je jednaka reakciji mnogih sredina koje su iznjedrile velikane. Teško je povjerovati da se u našem kraju može roditi veliki čovjek. Kao da nam je lakše prihvatiti navještaj stranaca i nauk pridošlica.

     U takvom stavu ima ljudske iskompleksiranosti i osjećaja bezvrijednosti, ali s druge strane oholosti i drskosti. U pozadini svega je ipak nevjera i nedovoljna predanost Bogu. Osjećaj da su naši sudovi ispravniji od Božjih i naši kalupi praktičniji od nesputanosti Božjega Duha. Poznavali smo ga kao dječaka. Svoju je mladost proveo među nama. Radio je s nama i za nas. Poznajemo mu roditelje i rodbinu. Za nas je on bio i ostao – sin Josipov. Da bismo povjerovali da je Sin Božji trebamo napraviti iskorak, odreći se svojih stavova, svoje sigurnosti i prihvatiti novu mogućnost. Potrebno je dovesti sebe u pitanje.

     Budući da čovjek ne voli sebe dovoditi u pitanje niti pomišljati na obraćenje, najčešće poseže za isprobanom metodom što je zapisana kao treća faza u današnjem evanđeoskom odlomku gdje stoji da su se Isusovi sumještani napunili gnjevom, ustali, izbacili Isusa iz grada i pokušali ga eliminirati.

     Isusovo tumačenje Pisma im je godilo, ali nisu prihvatili poziv na obraćenje, na promjenu života. Većina nas nema ništa protiv kršćanstva dok ga se promatra u fazi folklora, tradicije, kulturne baštine ili slavlja, ali kada Crkva poziva na promjenu stavova i ponašanja, onda se bunimo i želimo Crkvu ušutkati i eliminirati.

     Potrebno je odreći se slike o Bogu koju smo kao djeca usvojili po pričama i vjeronauku prilagođenom dječjoj dobi. Odbaciti praksu po kojoj se tradiciju i običaje pretpostavlja življenju Evanđelja na način prilagođen konkretnom prostoru i vremenu.

     Sveti nas Pavao, po tekstu hvalospjeva ljubavi, što ga čitamo danas kao drugo čitanje, potiče da rastemo i da, kad postanemo zreli ljudi, odbacimo ono djetinje. Da, kad ojačamo, odbacimo ono nejačko. Ali i da se ne zaustavimo na odbacivanju, nego da budemo spremni prihvatiti novost koju sobom donosi Ljubav. Sveti Pavao nas potiče da se ne bojimo iskoraka u predjele u kojima se možemo pouzdati jedino u Božju pomoć.

N. K.