Redovništvo i svećeništvo
U svojoj provinciji Presvetog Otkupitelja vršio je službu magistra klerika - u Makarskoj (uz kratke prekide) od 1925. do 1946. i u Zagrebu od 1946. do 1956.
Već kao sjemeništarac, a potom kao klerik i svećenik, fra Ante se isticao izvanredno kreposnim životom, osobito dobrotom i čistoćom srca te poniznošću i jednostavnošću. Osobito je bila izražena njegova ljubav prema Kristu, Blaženoj Djevici Mariji, vjernost Crkvi, franjevačkom redu i svojoj provinciji.
Slobodno vrijeme posvećivao je molitvi i sakramentu pokore, pisao je duhovna pisma, nagovore, vršio duhovne vježbe svećenicima, redovnicama, učiteljima,profesorima i obiteljima.
Poučavanje primjerom
Odgajajući studente i duhovno vodeći vjernike željne duhovnog napretka, kroz niz godina, askezom i dugotrajnom molitvom i sam se preobražavao. Ispovijedao se svakoga dana pred bilo kojim svećenikom. Jedna od najizraženijih fra Antinih vrlina bila je gledanje Krista u bližnjemu. Tu je vrlinu nastojao usaditi i svojoj duhovnoj djeci držeći da je čovjek Bogu drag upravo toliko koliko nastoji obdržavati njegovu zapovijed ljubavi.
Upozoravao je da ćemo biti suđeni po iskazivanju ljubavi prema bližnjemu, osobito po djelima milosrđa. Fra Ante je bio bliz ljudima, osobito siromašnima, i njihovim potrebama. No, nije se zaustavljao na materijalnoj pomoći već je preko zemaljskog želio stići k nebeskom.
Bolest je smatrao Božjim pohodom i kušnjom, a pratila ga je od djetinjstva. Preminuo je u Zagrebu na glasu svetosti 04. ožujka 1965. dižući ruke na blagoslov. Godine 1984. pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.