Uronjena u Presveto Trojstvo
Kao redovnica nekoliko je puta iskustveno doživjela, kako sama kaže, Božja savršenstva te je s posebnim žarom ponavljala: „Bog je Bog! O kako su divne njegove savršenosti: Vječan je i nepromjenjiv, svudašnji i sveznajući, svet i pravedan, dobrostiv i milosrdan, istinit i vjeran.“
Jedna od karakteristika njezine duhovnosti bila je herojska vjera u misterij Presvetog Trojstva. Osjećala je da joj se Bog objavljuje preko stvorenja te je nazirala sliku Božju u dušama svih. Oboljela je već 1930., ali mnogo ozbiljnije i teže 1941. od tifusa i otada se nikada nije oporavila. Punih deset godina prolazila je velike duševne i tjelesne patnje. Trpeći strpljivo, herojski, bez ijednog zahtjeva, sve se više približavala Presvetom Trojstvu. Kad je umrla 03. veljače 1952. godine, odmah se pronio glas: „Umrla je svetica! Prošla je svijetom čineći dobro!“