Rođen je 16. rujna 1876. g. u hrvatskoj obitelji u Đurinu kraj Subotice. Djetinjstvo je proveo u obitelji na salašu kao najmlađi od sedmero djece majke Đule i oca Jose.
Svećenik karmelićanin
Nakon svršene pučke škole u Đurinu Tomo je upisao subotičku gimnaziju, koju su u to vrijeme pohađali oni koji su namjeravali postati svećenicima.
Kao gimnazijalac njegovao je prilično intenzivan vjerski život. Svaki je dan pohađao svetu misu te činio pojedina pokornička djela, primjerice post. Ujesen 1895. otišao je u nadbiskupsko sjemenište u Kaloči, a godinu dana kasnije u novicijat karmelićana u Grazu te je dobio ime brat Gerard od sv. Stjepana Kralja.
Mladi brat Gerard živio je svoj redovnički život doista oduševljeno i lijepo je napredovao u učenju i dnevnom redu svojih obaveza. Za svećenika je zaređen 1902. u Đuru (Györ). Postao je članom samostanskog kapitula, savjetnik samostana i zamjenik učitelja novaka. No već 1903. premješten je u samostan u Budimpešti gdje je također djelovao kao revan ispovjednik i propovjednik. Godinu dana potom, premješten je u tek osnovani samostan u Somboru kao jedini među svećenicima koji je znao govoriti hrvatski i bio je zadužen za pastoral hrvata, a ubrzo je postao i poglavar samostana.
Put prema svetosti
Gajio je osobitu pobožnost prema Malom Isusu, čiji je kip dao postaviti u samostanskoj crkvi u Somboru. Kao svećenik pokazao se uzoritim u radu s pripadnicima svih naroda s kojima se susretao. Posebice je bio pun ljubavi i samilosti prema pokornicima, a i inače prema ljudima koji bi ga zamolili za razgovor u potrebama. Spavao je bez slamarice sve do 1944. u sobi koja nije bila grijana niti za najvećih hladnoća. Planirao je dovesti karmelićane u Hrvatsku, ali planove je omeo Drugi sv. rat pa se konačno ostvarenje zbilo tek nakon njegove smrti. Po završetku Drugog sv. rata čudom se spasio od progona komunista. Tri je godine boravio u franjevačkom samostanu u Subotici živeći strogim pokorničkim životom, a komunističke ga vlasi nisu otkrile.
Umro je u Somboru 1956., a zbog njegove uzornosti u radu, ispovjedničke blagosti i velike brižnosti prema bolesnicima 1985. započeo je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. U tijeku tog postupka njegovi su posmrtni ostaci preneseni u karmelsku crkvu u Somboru.