Kapucini u Hrvatskoj
Franjevci kapucini najprije su došli u Rijeku 1610., potom u Zagreb 1618. gdje djeluju do 1788. kada je odredbom cara Josipa II. samostan raspušten i predan vojsci. U Varaždin su došli 1699., u Karlobag 1710., u Split 1908. te u Dubrovnik 1913. Početkom 20. st. riječki samostan pod vodstvom Bernardina Škrivanića postaje središnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. Zaslugom bl. Alojzija Stepinca vraćaju se u Zagreb 1941. gdje u Dubravi grade crkvu i samostan sv. Mihaela. Godine 1967. dijeli se „Ilirska provincija“ koja je okupljala hrvatske i slovenske samostane, a hrvatski komesarijat 1974. proglašen je samostalnom provincijom pod zaštitom sv. Leopolda Bogdana Mandića.
Djelatnost braće kapucina u hrvatskoj među najširim i siromašnim slojevima stanovništva uglavnom je vezana uz župski pastoral i tipično franjevačko-kapucinske djelatnosti. Ističu se kao revni ispovjednici i vrsni propovjednici. Neka se braća bave znanstvenim radom, a izdaju i nekoliko glasila. Svetošću života istaknuo se fra Ante Tomičić (1901. – 1981.) te je pokrenut proces za njegovu beatifikaciju.