Osnivanje Reda
Početkom 13. st. na području današnje Mađarske i Hrvatske živjelo je mnogo pustinjaka, bez zajedničkog života i pravila. Blaženi Euzebije Ostrogonski, kanonik svetoga života, nakon vizije mnogo malih baklji koje se spajaju u velik plamen, odlučio je uz dozvolu svoga biskupa spojiti te pojedince i skupine u organiziranu monašku zajednicu (monahos = sam ili jedan). Isprva je novoosnovana redovnička zajednica nosila ime Pustinjaci Sv. Križa. S vremenom, kako je Red rastao i dobio potvrdu, monasi su za svoga zaštitnika izabrali sv. Pavla Tebanskog. Blaženi Euzebije umro je 1270. ostavivši za sobom mnoge samostane u kojima se gajila molitva, šutnja, pokora i odricanje. Od samih početaka, Pavlini su iskazivali posebno štovanje Majci Božjoj. Prvo svetište posvećeno Bogorodici sagradili su u Remetama (Zagreb).
Pavlini u Hrvatskoj
Godine 1244. pavlini su došli u Hrvatsku Dubicu, a do kraja 18. st. izgradili su pedesetak samostana i redovničkih kuća podijeljenih u dvije hrvatske Provincije. Nakon razdoblja strogog monaštva, dobivanjem papinskih povlastica i velikih zemljišnih posjeda, započeli su s radom u gimnazijama i učilištima. Osnovali su prvo hrvatsko učilište 1503. u Lepoglavi. Dali su mnoge istaknute biskupe, umjetnike, pisce...
Pavlini su širili hrvatsku političku i nacionalnu svijest pa su postali smetnja austrijskim vladarima. Car Josip II. ukinuo je Red 1786. i opljačkao njihove samostane.
Na inicijativu pokojnog kardinala Kuharića, 1972. krenula je obnova hrvatskih pavlina, a danas djeluju u tri samostana. Generalna uprava nalazi se u poljskom nacionalnom svetištu Crne Gospe u Čenstohovi.
Karizma Reda je njegovanje kontemplacije Boga u samoći, ljubav prema liturgijskoj molitvi, marljiv i siromašan život, prakticiranje pokore, štovanje Bl. Djevice Marije, apostolska revnost u službi Crkve i bližnjih vođena znakovima vremena.
Pavlini su na poseban način stali u obranu nerođenih, započinjući molitvenu akciju Duhovnog posvojenja nerođene djece.