Poklecanje nije samo „ono što se radi kad uđemo u crkvu“. Ono ima vrlo određeno značenje. Opća uredba Rimskog misala kaže: „Poklecanje označuje klanjanje.“
Zato poklecanje ima i svoju adresu: Krista stvarno prisutnoga u Presvetom Sakramentu.
Crkva time izražava svoju vjeru da posvećeni kruh nije samo podsjetnik na Isusa. Sam Krist stvarno je prisutan pod euharistijskim prilikama. Zato mu ne iskazujemo samo poštovanje nego klanjanje koje pripada Gospodinu.
I tijelo može ispovijedati vjeru. Spuštajući koljeno prema zemlji, bez riječi možemo reći: „Isuse, Ti si ovdje. Ti si moj Gospodin.“
A što ako zbog bolesti, starosti ili tjelesnih poteškoća ne mogu pokleknuti? Bit geste nije u tome da svi izvedemo savršen pokret. Vanjski znak treba izražavati unutarnje klanjanje, a čovjek ga iskazuje prema svojim mogućnostima.
I još jedna važna razlika: poklek i naklon nisu isto. Poklecanje označuje klanjanje, dok naklon izražava poštovanje i čast. Zato pred Kristom prisutnim u Presvetom poklecamo, a oltaru iskazujemo čast naklonom.
Za one koji žele još dublje:
* Opća uredba Rimskog misala, br. 274 – poklecanje i njegovo značenje
* OOURM 275 – značenje naklona
* Katekizam Katoličke Crkve, br. 1378 – klanjanje Kristu prisutnom u Euharistiji
* KKC 1418 – zašto se Presvetom Sakramentu iskazuje klanjanje