Na početku mise već smo čuli: „Gospodin s vama!“ Bog nije negdje daleko i ne čekamo da ga svojim dobrim ponašanjem namamimo u crkvu. Krist je prisutan među svojim narodom. Upravo zato možemo iskreno pogledati vlastiti život. Pred njim ne trebamo glumiti da smo bolji nego što jesmo.
Pokajnički čin nije sumoran uvod u misu. On je trenutak istine i povjerenja. Premda nas Isus naziva prijateljima, nismo pred njim ljudi koji sami sebe mogu spasiti. Dolazimo kao siromasi koji pružaju ruke da prime oproštenje i milosrđe.
Zašto nakon poziva svećenika slijedi tišina? Zato što ju liturgija izričito predviđa (OOURM 51). To nije prazna rupa u obredu: u tih nekoliko trenutaka spuštamo tempo, ostavljamo brige i pitamo se gdje smo se udaljili od Gospodina — mislima, riječima, djelima ili propustom. Možda nismo povrijedili čovjeka riječju, ali smo propustili pozvati ga, saslušati ili mu pomoći.
A zašto u molitvi „Ispovijedam se“ udaramo se u prsa? Jer govorimo „moj grijeh“. Ne „mužev“, „susjedov“ ili „svekrvin“. Papa Franjo prepričao je zgodu o ženi koja je na ispovijedi nabrajala grijehe svih oko sebe, dok ju je ispovjednik pozvao da napokon kaže i svoje. Pokret ruke prati riječi kojima osobno prihvaćamo odgovornost. Ta je gesta svojstvena upravo tom obliku pokajničkoga čina.
Isusov carinik u Evanđelju stoji pred Bogom, udara se u prsa i moli: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ (Lk 18,13). On ne odlazi opravdan zato što je bio bolji od drugoga, nego zato što je priznao da treba Boga.
Važno je razlikovati: pokajnički čin na misi nije zamjena za sakrament ispovijedi. Kada smo svjesni teškoga grijeha, potreban je sakrament pokore. Ali svaka sveta misa poziva nas da srce otvorimo obraćenju.
Sljedeći put nemoj požurivati tišinu. U njoj pogledaj svoje srce, a ne tuđe grijehe. I jednostavno reci: „Gospodine, trebam tvoje milosrđe.“