Rođen je 14. rujna 1850. u selu Kobdilju, župa Štanjel u Sloveniji, u obitelji hrvatskog podrijetla. Kao trinaestogodišnjak stupio je u goričko sjemenište. Teološki studij završio je u Beču, za svećenika je zaređen 1874., a teologiju je doktorirao 1881. godine. U Gorici je predavao na teologiji i vršio razne službe punih dvadeset godina. Objavljivao je članke i studije u raznim časopisima, a 1888. počeo je izdavati časopis Rimski katolik, kome je sam bio urednik, izdavač i vlasnik. Mahnić je čitateljima nastojao dozvati u svijest kako liberalne ideje, koje prodiru kroz književnost, filozofiju i tisak, opasno ugrožavaju katolicizam i dotadašnju kršćansku kulturu naroda, zbog čega su ga liberalni protivnici prozivali.

Rođen je 18. veljače 1915. u Metkoviću, kao deveto dijete u kršćanskoj obitelji. U jedanaestoj godini otišao je u Isusovačko sjemenište u Travniku. Jednom prigodom dok su dvojica misionara prije odlaska u Indiju svratili u Travnik, ostavili su tako izuzetan dojam na Antu da je on odlučio postati svećenikom te je stupio u isusovački red sa željom da postane misionar u Indiji. Novicijat je završio u Zagrebu, a potom je otišao na studij teologije u Italiju te se 20. listopada 1938. brodom „Victoria“ zaputio u daleku Indiju.

U Hazaribaghu i Bošontiju godinu je dana učio engleski i bengalski jezik te običaje Bengalaca. Teologiju je završio na obroncima Himalaja u mjestu Kurseongu gdje je i zaređen za svećenika 1943. godine.

Rođen je 15. travnja 1919. u Pribiću (općina Krašić) kao najmlađe od trinaestoro djece u siromašnoj ratarskoj obitelji. Sjemenište i klasičnu gimnaziju završio je na Šalati u Zagrebu, a potom je u istome gradu diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Pod geslom „Bog je ljubav“

U svećeničku službu stupio je 15. srpnja 1945. Tom je prigodom zareditelj u zagrebačkoj katedrali, nadbiskup Alojzije Stepinac, njemu i ostalim mladim svećenicima rekao da ih šalje „u krvavu kupelj“.

Nakon kratke službe kapelana u župi Radoboj, postao je upraviteljem župa u Svetom Martinu pod Okićem i Rakovu Potoku gdje su 1947., a potom 1948. u Jakovlju, na njega pokušali izvršiti atentate. Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru gdje ga je zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu. Iste je godine imenovan odgovornim urednikom Katoličkog dvotjednika Glasa Koncila. Po odlasku kardinala Franje Šepera u Rim postao je apostolski administrator Zagrebačke nadbisku-pije, a 1970. zagrebačkim nadbisku-pom i predsjednikom BKJ te je na tu službu s mandatom od pet godina bio biran još tri puta uzastopce. Godine 1983. papa Ivan Pavao II. promaknuo ga je u Kardinalski zbor.

Rođen je 5. prosinca 1918. godine u Petrijancu kao najmlađe od desetero djece pobožnih roditelja, oca Josipa i majke Mare koja je umrla kad je Stjepanu bilo tek sedam mjeseci.

Rođena je 20. rujna 1852. u Rijeci i na krštenju su joj nadjenuli ime Marija Nikolina. Njena obitelj, porijeklom s Lošinja, bila je bogata, a otac i generacije njenih predaka bili su poznati brodovlasnici i kapetani.

Rođen je 7. ožujka 1907. u Cresu, u obitelji u kojoj je bilo četvoro djece, od oca Mateja (Talijana) i majke Antonije (Hrvatice) i kršten je kao Nikola Matej. Školu je pohađao na Cresu do 1918., kada je škola ukinuta, a dvije godine kasnije ušao je u sjemenište franjevaca konventualaca u talijanskom mjestu Camposanpiero kod Padove. Obukavši redovnički habit dobio je ime Placido, a za svećenika je zaređen u Rimu 1930.

Rođen je 23. ožujka 1901. u selu Razbojine, župa Ričice, kao deveto od dvanaestero djece oca Ivice i majke Ane. Kršten je kao Josip, a njegova dobra katolička obitelj ubrajala se među najimućnije i najuglednije u selu i okolici. Dok je još bio pastir, vrlo rado je čitao životopise svetaca i svetica te se divio njihovim herojskim pokorama i djelima.

Egidije je rođen 24. kolovoza 1905. godine u Puli. Potječe iz brojne obitelji oca Franje i majke Marije . Jedno je od njihovo devetero djece.

Teškoće - put do svetosti

Prvi svjetski rat učinio ga je prognanikom jer je njegova obitelj, s više od 60000 drugih ljudi, iseljena i smještena u iseljeničke logore u Mađarskoj i Austriji. U Grazu je Egidie, zajedno sa svojom sestrom, bio prisiljen prositi da bi obitelj mogla preživjeti. Otežano djetinjstvo navelo ga je da sam sebi nametne disciplinu i svakodnevnu molitvu, a time se razvijao u uzorna kršćanina i primjerna radnika.

Rođen je 25. lipnja 1920. godine u Kaštel Starom, kao najstariji od četvero djece oca Ivana i majke Nedjeljke. Na krštenju je dobio ime Srećko. Osnovnu školu završio je s odličnim uspjehom, a potom je, odlučivši se za redovničku gimnaziju, bio primljen u franjevačku klasičnu gimnaziju na Badiji. Uz nastavu počeo se baviti i glazbom, sviranjem klavira i harmonija. Nakon položene male mature, 1935. otišao je u novicijat u franjevački samostan na Košljun pa je dobio redovničko ime Ivan, odnosno Ivo. Maturirao je u Dubrovniku, a studij teologije završio je u Splitu. Posebnom dozvolom Svete stolice, zbog mlađe dobi, u Dubrovniku je 8. kolovoza 1943. zaređen za svećenika.