FRA MARKO TVRDEIĆ

Rođen je 1733. u Pupnatu na Korčuli. Pripadao je Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima. Odgojen je i školovan na Badiji, u Hvaru i Riminiju (u Italiji). Nakon ređenja živio je pet godina na Badiji te je omilio kao propovjednik na Korčuli. Nepoznato je je li otišao u Italiju u samostan kraj Riminija zbog zdravstvenih razloga ili zato da bi izbjegao preveliku naklonost. Tamo je živio pokornički i na glasu svetosti dvadeset i dvije godine. Nakon njegove smrti 1785. mnogi su se utjecali njegovu molitvenu zagovoru. Po želji klera i puka Korčule njegovi su posmrtni ostaci 1885. preneseni iz Riminija u Pupnat, a privlačna snaga njegova svjedočenja vjere okuplja ljude Korčule već više od dvije stotine godina, koliko je prošlo od njegove smrti . U monografiji o fra Marku o. Teofil Velnić navodi dvadeset i osam čudesnih ozdravljenja na njegov zagovor.

Tijekom Drugog svjetskog rata i po njegovu završetku, od 1942. do 1945. komunisti su ubili 66 hercegovačkih franjevaca bez ikakvih sudskih procesa. To je bila jedna trećina ukupnog broja hecegovačkih franjevaca. Nakon izvršenog masakra prešli su na montirane sudske procese te je druga trećina preživjelih franjevaca osuđena na drastične kazne i visoke godine zatočeništva. Zbog progona i zatvaranja svećenika Hercegovačka franjevačka provincija „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ gotovo je uništena.

Rođen je 30. kolovoza 1866. u Splitu u Velom varošu kao deseto dijete oca Ivana i majke Roze. Kršten je u župskoj crkvi sv. Križa te je dobio ime Alpinolo Hildebrand Humbert. Do 1876. pohađa pučku školu u Splitu, a tada se obitelj seli u Zadar. Sklonost prema svećeničkom zvanju izražava već u mladim danima. Njegov stric, zadarski nadbiskup msgr. Petar-Dujam Maupas, uputio ga je na zadarsko nadbiskupsko sjemenište, a 1881. školovanje je nastavio u samostanu sv. Franje u Zadru.

Rođen je 14. rujna 1850. u selu Kobdilju, župa Štanjel u Sloveniji, u obitelji hrvatskog podrijetla. Kao trinaestogodišnjak stupio je u goričko sjemenište. Teološki studij završio je u Beču, za svećenika je zaređen 1874., a teologiju je doktorirao 1881. godine. U Gorici je predavao na teologiji i vršio razne službe punih dvadeset godina. Objavljivao je članke i studije u raznim časopisima, a 1888. počeo je izdavati časopis Rimski katolik, kome je sam bio urednik, izdavač i vlasnik. Mahnić je čitateljima nastojao dozvati u svijest kako liberalne ideje, koje prodiru kroz književnost, filozofiju i tisak, opasno ugrožavaju katolicizam i dotadašnju kršćansku kulturu naroda, zbog čega su ga liberalni protivnici prozivali.

Rođen je 18. veljače 1915. u Metkoviću, kao deveto dijete u kršćanskoj obitelji. U jedanaestoj godini otišao je u Isusovačko sjemenište u Travniku. Jednom prigodom dok su dvojica misionara prije odlaska u Indiju svratili u Travnik, ostavili su tako izuzetan dojam na Antu da je on odlučio postati svećenikom te je stupio u isusovački red sa željom da postane misionar u Indiji. Novicijat je završio u Zagrebu, a potom je otišao na studij teologije u Italiju te se 20. listopada 1938. brodom „Victoria“ zaputio u daleku Indiju.

U Hazaribaghu i Bošontiju godinu je dana učio engleski i bengalski jezik te običaje Bengalaca. Teologiju je završio na obroncima Himalaja u mjestu Kurseongu gdje je i zaređen za svećenika 1943. godine.

Rođen je 15. travnja 1919. u Pribiću (općina Krašić) kao najmlađe od trinaestoro djece u siromašnoj ratarskoj obitelji. Sjemenište i klasičnu gimnaziju završio je na Šalati u Zagrebu, a potom je u istome gradu diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Pod geslom „Bog je ljubav“

U svećeničku službu stupio je 15. srpnja 1945. Tom je prigodom zareditelj u zagrebačkoj katedrali, nadbiskup Alojzije Stepinac, njemu i ostalim mladim svećenicima rekao da ih šalje „u krvavu kupelj“.

Nakon kratke službe kapelana u župi Radoboj, postao je upraviteljem župa u Svetom Martinu pod Okićem i Rakovu Potoku gdje su 1947., a potom 1948. u Jakovlju, na njega pokušali izvršiti atentate. Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru gdje ga je zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu. Iste je godine imenovan odgovornim urednikom Katoličkog dvotjednika Glasa Koncila. Po odlasku kardinala Franje Šepera u Rim postao je apostolski administrator Zagrebačke nadbisku-pije, a 1970. zagrebačkim nadbisku-pom i predsjednikom BKJ te je na tu službu s mandatom od pet godina bio biran još tri puta uzastopce. Godine 1983. papa Ivan Pavao II. promaknuo ga je u Kardinalski zbor.

Rođen je 5. prosinca 1918. godine u Petrijancu kao najmlađe od desetero djece pobožnih roditelja, oca Josipa i majke Mare koja je umrla kad je Stjepanu bilo tek sedam mjeseci.

Rođena je 20. rujna 1852. u Rijeci i na krštenju su joj nadjenuli ime Marija Nikolina. Njena obitelj, porijeklom s Lošinja, bila je bogata, a otac i generacije njenih predaka bili su poznati brodovlasnici i kapetani.

Rođen je 7. ožujka 1907. u Cresu, u obitelji u kojoj je bilo četvoro djece, od oca Mateja (Talijana) i majke Antonije (Hrvatice) i kršten je kao Nikola Matej. Školu je pohađao na Cresu do 1918., kada je škola ukinuta, a dvije godine kasnije ušao je u sjemenište franjevaca konventualaca u talijanskom mjestu Camposanpiero kod Padove. Obukavši redovnički habit dobio je ime Placido, a za svećenika je zaređen u Rimu 1930.