Josip Stadler rodio se u Slavonskom Brodu 24. siječnja 1843. kao peto od osmoro djece roditelja Đure i Marije. U jedanaestoj godini ostao je bez oca i majke, pa je skrb o njemu preuzela obitelj Oršić.

Školovanje i svećeničko zvanje

Otkrivši njegove velike intelektualne sposobnosti, nisu ga uputili na izučavanje zanata već u požeško sirotište, 1855., odakle je iste godine krenuo u gimnaziju. Postizao je najbolje rezultate u učenju i vladanju, pa je 1859. otišao u Zagreb radi pohađanja više gimnazije. Sljedeće godine prešao je u Nadbiskupsko sjemenište pripremajući se za svećeničko zvanje. U jednom od izvještaja zapisano je da je dobio izvrsne ocjene za pobožnost, odanost, mirnoću, ozbiljnost, uzorno vladanje, čednost, poslušnost, blagost, poštivanje kućnog reda, čestitost i marljivost. Kao devetnaestogodišnjak otišao je na studij u Rim, gdje je na Papinskom Sveučilištu Gregorijani postao doktor filozofije i teologije, i gdje je 1868. zaređen za svećenika.

Petar Barbarić rodio se 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk kod Ljubuškog,  u obitelji s devetero djece od oca Ante i majke Kate. Petrovi su roditelji bili pismeni, pa su u tome, kao i u kršćanskom nauku, bili prvi Petrovi učitelji. Djetinjstvo je provodio na paši s ovcama, no uvijek je sa sobom ponio i knjigu, onu do koje bi u svome selu mogao doći. Tek  u proljeće 1886., kad je Petru bilo već dvanaest godina, otvorena je u Veljacima osnovna škola, prva u tome kraju.

Školovanje i trgovački zanat

Zahvaljujući svojoj prirodnoj nadarenosti, a još više ustrajnom zalaganju, u dvije godine završio je četiri razreda škole i to s izvrsnim uspjehom. Učitelj se ponosio njime kao svojim najboljim učenikom. 

Imao je silnu želju za nastavkom školovanja, no roditelji, vjerojatno u nemogućnosti da ga sami školuju, uputili su ga u Vitinu gdje je radio kao trgovački pomoćnik. Premda je i u tom poslu pokazao veliku vještinu, nije prestao čeznuti za školom i knjigom.

Sjemenište  

 Godine 1889. rektor travničkoga sjemeništa tražio je dobre i nadarene mladiće koji bi  se željeli posvetiti svećeničkom staležu te je Petar, na preporuku svoga učitelja, prihvatio taj poziv kao dar s neba. Kroz svih osam godina uvijek je bio prvi u svom razredu i uzoran u svemu. Bio je ambiciozan i talentiran, ali i poslušan, poučljiv, društven i uvijek spreman pomoći drugovima. Postao je pravo svjetlo travničkog sjemeništa. Obraćao je grešnike, uveo u sjemenište pobožnost Srcu Isusovu, u rodnoj župi osnovao je Bratovštinu Gospine krunice te se ozbiljno spremao i izgrađivao za službu Crkvi i narodu. Želja mu je bila stupiti u Družbu Isusovu, no u osmom razredu se teško razbolio. U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina.  Godinu dana kasnije, 15. travnja 1897. umro je u dvadeset i trećoj godini života, a tri dana prije smrti položio je isusovačke zavjete.

Informativni postupak za njegovo proglašenje blaženim započeo je 1939., a završen 1943., no bio je zaustavljen dolaskom komunističkog režima te oskvrnjivanjem njegova groba i sakrivanjem njegova tijela da bi ga se maknulo od naroda koji se neprestano okupljao oko Petrova groba na molitvu. Tek  1998. kad je gotovo čudom pronađen lijes s njegovim relikvijama zakopan na nepristupačnom i neobilježenom mjestu u podrumu travničkoga sjemeništa, proces je nastavljen.

Ante Antić rodio se u Šepurinama na otoku Prviću 16. travnja 1893. godine, u siromašnoj obitelji kao šesto od desetero djece oca Tome i majke Tade. Djetinjstvo je proveo u Zatonu kraj Šibenika, a 1905. godine odlazi u franjevačko sjemenište u Sinj s nakanom da postane redovnik svećenik. Godinu novicijata završio je u visovačkom samostanu, studirao je filozofiju u Zaostrogu, a teologiju na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj gdje je diplomirao 1918. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1917. u Šibeniku.

Sestra M. Bernadeta Banja, krštena kao Terezija, rođena je 18. lipnja 1912. u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara, kao dvanaesto od trinaestoro djece majke Terezije i oca Josipa. Njezina je obitelj bila mađarskog podrijetla. Djetinjstvo i mladost provela je u rodnom selu te se ondje i školovala.

Sestra M. Jula Ivanišević, krštena kao Kata, rođena je 25. studenoga 1893. u Godinjaku, u župi Staro Petrovo Selo kod Nove Gradiške, kao osmo od jedanaestero djece majke Terezije i oca Nikole. Već u djetinjstvu zamjećivala se njezina izrazita pobožnost, dobrota i poslušnost. Voljela je čitati životopise svetaca te se u njoj stvarala želja da ih nasljeduje.

Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Kao sin jedinac imao je sretno i bezbrižno djetinjstvo, a roditelji su mu pružili dobar građanski odgoj, no bez  privrženosti prema vjeri. Kasnije je  jedna od njegovih najvećih briga bio duhovni život njegovih roditelja.

Alojzije Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. u Brezariću, u župi Krašić, kao peto od osmero djece pobožnih Josipa i Barbare Stepinac, te je na krštenju dobio ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a potom je, kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija, pohađao gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavio se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku, te poslan na talijanski front kod Gorice.  U srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio iste godine u prosincu.

Marija se rodila 10. prosinca 1892.  u Blatu, na otoku Korčuli, kao šesto od osmero djece u imućnoj obitelji Antuna i Marije Petković. Otac Antun, poznat po jednostavnosti, plemenitosti, pravednosti, a napose po milosrdnosti prema siromasima, bio je njen uzor. Marija je odmalena uočavala patnje ljudi, glad i neimaštinu te je učila pomagati i štititi siromahe. U četrnaestoj godini života zavjetovala se na doživotnu čistoću. Samoinicijativno je okupljala djecu siromašnih obitelji te ih podučavala vjeronauku i glavnim predmetima pučke škole.

Jakov se rodio u Zadru oko 1400. godine u hrvatskoj obitelji Varingez.

S dvadeset godina stupio je u franjevački red u samostanu sv. Frane u Zadru kao brat pomoćnik i nije bio zaređen za svećenika.