Iste godine (1625.), kad se susreo s Lujzom de Marillac s kojom je nekoliko godina kasnije osnovao Družbu kćeri kršćanske ljubavi, sv. Vinko Paulski osnovao je Družbu svećenika misionara. Po samostanu sv. Lazara u Parizu, u kojemu su članovi družbe stanovali, još za života sv. Vinka misionari su dobili ime „lazaristi“.

Apostolat

Mislijska družba ima za svoju posebnu apostolsku zadaću slijediti Isusa Krista u njegovim krepostima i u njegovom djelovanju za spasenje bližnjega. Vinkovo životno nastojanje bilo je oslobađanje čovjeka od njegove materijalne i duhovne bijede. To oslobađanje nije zamišljao kao individualno nastojanje, već kao zajedničko djelovanje u Crkvi i društvu, da se prizna dostojanstvo čovjeka. Nadahnjivala ga je univerzalnost Crkve i otvarao se za suradnju svima koji su htjeli biti novost početka boljeg društva i otvorenije Crkve za čovjeka kao najveće vrednote bilo koje institucije. Vinkov dar je bio što je na polje dobrotvornosti znao privući mnoga imena iz visokog društva toga doba, a odazivali su se i suradnici iz nižih i siromašnih slojeva društva da bi pomagali u raznovrsnim potrebama.   Upotrebljavao je sva sredstva da bi u ljudima probudio sućut za siromašne, bijedne i odbačene od društva. Svoja nastojanja prenio je i na svoju braću. Za geslo Družbe preuzeo je Isusove riječi iz Lukina evanđelja: “Poslao me navijestiti Radosnu vijest siromasima.“

Tu osobitu pažnju za najzapostavljenije i najodbačenije Vinkovi misionari dijele s drugim družbama i udrugama nastalim iz njegovog duha – Kćeri kršćanske ljubavi, Sestre milosrdnice, Marijine sestre, Vinkove konferencije itd., koje tvore veliku vinkovsku obitelj.

Iako članovi utvrđuju svoju postojanost zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti, Družba njeguje svoju osobitost da je svjetovna ustanova. Članovi mogu biti svećenici ili braća, ali nisu redovnici. Danas ima nešto manje od 4000 braće u 52 provincije u svijetu.

Lazaristi u Hrvatskoj

U Hrvatsku su lazaristi došli iz Slovenije početkom Drugog svjetskog rata te su upravljali župama Svetice, Mahično i Ozalj, a 1958. preuzeli su župu sv. Barbare u zagrebačkom Vrapču. Danas pastoralno djeluju u Zagrebačkoj nadbiskupiji: u pučkim i vanjskim misijama, držanjem duhovnih vježbi, u radu s bolesnicima i siromašnima te u pastoralnom radu po župama.

Kongregacija sestrara sv. Franje Asiškog pripada velikoj obitelji Trećeg samostanskog reda sv. Franje.

Osnivanje kongregacije

Godine 1890. pater dr. Peter Natilli iz Spoleta (Italija) osnovao je u Muenchenu (Bavarska), s još četiri bolničarke Crvenog križa, udrugu njegovateljica pod imenom Bolničarke sv. Josipa. One su se nakon toga pridružile Trećem svjetovnom redu sv. Franje. No mlade su bolničarke uskoro započele redovnički život i prihvatile pravila Male braće. Godine 1920. sestre postaju Kongregacija biskupskog prava sa sjedištem u Vierzehnheiligenu u nadbiskupiji Bamberg pod nazivom Kongregacija sestara sv. Franje od Četrnaest svetih.

Klarise su jedan od posljednjih velikih monaških redova u povijesti Crkve. Red sv. Klare jest drugi franjevački (ženski) red, posvećen u potpunosti kontemplativnom životu u strogoj klauzuri.

Osnivanje i značajke Reda

Nastao je u 13. st. iz nadahnuća koje je Gospodin dao sv. Franji Asiškom, da u Crkvi živi sveto Evanđelje. Ime je dobio po Franjinoj suvremenici Klari Asiškoj (Assisi 1194. – 1253.). Ona potječe iz plemićke obitelji koja se uvelike protivila njenoj želji pristupanja u franjevačko bratstvo. Po uzoru na sv. Franju zavoljela je život u siromaštvu te se 1212. s drugim sestrama zatvorila u strogi klauzurni samostan sv. Damjana pored Assisija. Klara je uspjela od Crkve i pape dobiti potvrdu svoga vlastitoga Pravila života kojeg je sama napisala.  To je iznimno značajno jer je Četvrti lateranski sabor 1215. zabranio potvrdu novih Pravila redovničkih družba, no Klara i Franjo su ih ipak dobili. To je bio znak da cijela Crkva, na čelu s papom, ima povjerenja u njihovo djelo. Klara je poznata po mnogim čudima koje je činila za života, a i poslije smrti. Njezino Pravilo, koje je i danas norma za sve njezine sljedbenice, sadrži bitne značajke Klarinog ideala – življenje evanđelja, uzvišeno siromaštvo, bratsko zajedništvo te povezanost s braćom Prvoga reda (franjevcima). 

Utemeljiteljica družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove je sveta Marija De Mattias, rođena 1805. u Vallecorsi (Italija). Djetinjstvo i mladost provela je u burnim vremenima obilježenim osvajačkim ratovima i prolijevanjem krvi. U to se vrijeme u Rimu javio pokret Krvi Kristove čiji članovi žele dati zadovoljštinu za mnogu nevino prolivenu krv i doprinijeti pomirenju. Susret s misionarima Predraocjene Krvi Kristove potaknuo je i Mariju da slijedi njihov put.

Kćeri Srca Isusova su kontemplativno – klauzurna redovnička zajednica koju je utemeljila Maria Deluil-Martiny.

Osnivanje Družbe

Maria se rodila 1841. u Marseilleu (Francuska). Živeći u kršćanskoj obitelji i uz majčinu sestru koja je bila poštovana redovnica, odgajana je u ozračju koje je podupiralo njenu predanost Srcu Isusovu. Već je u ranim godinama života dokazivala zrelost po svojoj pobožnosti, energiji te velikoj kvaliteti duha i srca. Otišla je u Ars posavjetovati se sa sv. Ivanom Arškim o svome pozivu i u 23. godini postala prvom revniteljicom i širiteljicom Počasne straže Presvetoga Srca Isusova. Godine 1868. neopozivo se posvetila Bogu te je svoj čin posvete potpisala kao Marija od Isusa – Kći Srca Isusova. Otišla je u Belgiju susresti se s kardinalom Dechampsom koji je podupirao Djelo zadovoljštine te je 1873., na blagdan Srca Isusova, ondje osnovana Kongregacija Kćeri Srca Isusova koja započinje službu klanjanja Presvetom. U blizini Marseillea, gdje je otvorila treći samostan svoje kongregacije, 1884. pogođena je hicem samostanskog vrtlara, anarhiste. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 1898. majku Mariju od Isusa blaženom.

Družba Kćeri milosrđa TSR sv. Franje autohtona je hrvatska redovnička zajednica koju je u Blatu na Korčuli osnovala Marija Petković.

Ljubav za bijedne i trpeće

Marija se rodila 1892. u Blatu kao šesto od osmero djece u imućnoj obitelji. Otac Antun bio je poznat po plemenitosti i pravednosti, a osobito po milosrdnosti prema siromasima. Mariji je od malena bio uzor te je uz njega razvijala osjetljivost za patnje ljudi i učila pomagati i štititi siromahe. U četrnaestoj godini zavjetovala se na doživotnu čistoću. Samoinicijativno je okupljala djecu siromašnih obitelji te ih podučavala vjeronauku i glavnim predmetima pučke škole.

Uz osnivanje Družbe Kćeri Marije Pomoćnice vezana su dva imena – sv. Ivan Bosco i sv. Marija Dominika Mazzarello.

Marija Dominika (Mornese, Italija 1837.- Nizza Monferrato 1881.) u 16. je godini postala aktivna članica laičkog udruženja Kćeri Bezgrješne, u sklopu kojega je pomagala ženama i obiteljima u selu. Kad je selom zavladala epidemija tifusa, rado se odazvala župnikovoj zamolbi da pođe njegovati bolesnu obitelj svoga strica te se tada i sama zarazila. Tijekom dugog oporavka, preslaba da bi nastavila s radom u poljima i vinogradima, odlučila je posvetiti se brizi za siromašne djevojčice. S prijateljicom Petronillom izučila je krojački zanat te otvorila radionicu u kojoj je djevojčice učila šivati, moliti i rasti u kršćanskim krijepostima. Kad su prihvatile dvije djevojčice čiji se otac udovac nije mogao za njih brinuti, uskoro se krojačka radionica pretvorila u kuću za siromašne djevojčice. Broj djevojčica se povećavao, a Mariji i Petronilli pridružile su se još dvije djevojke i tako je nastala mala zajednica Kćeri Marije Bezgrešne.

Sveti Vinko Paulski je 1617. u župi Chatillon (na sjeveru Lyona), gdje je bio župnik, osnovao prvu Bratovštinu kršćanske ljubavi. Članice bratovštine brinule su o siromasima i bolesnima. Ovakve bratovštine osnivao je u svim župama gdje je bio župnik, kao i u susjednim župama. Od velike važnosti za sv. Vinka bio je susret s pastiricom Margaretom Naseau koja je, priključivši se bratovštini, radila poslove koje su za gospođe iz visokog staleža bili ispod časti. Preko nje je sv. Vinko spoznao Božju volju da osnuje Družbu, a Margareta je postala uzorom svakoj kćeri kršćanske ljubavi, premda je umrla od tuberkuloze prije osnivanja.

Družbu kćeri Božje ljubavi osnovala je Franziska Lechner (Edling, Njemačka 1833.- Breitenfurt, Austrija 1894.). U to vrijeme razvoja industrijalizacije, kad su mnoge seoske djevojke, prisiljene neimaštinom, odlazile u grad tražeći zaposlenje, Franciska je uvidjela opasnosti kojima su bile izložene. Osjetila je poticaj da prihvaća te djevojke i bude im na pomoć u svim njihovim duševnim i tjelesnim potrebama. Otputovala je u Beč gdje je još bolje sagledala potrebe svoga vremena i 1868. osnovala Družbu kojoj je dala ime Kćeri Božje ljubavi. Uzela je Pravilo sv. Augustina i sama sastavila konstitucije (odredbe prema kojima se upravlja redovničkom zajednicom).