Uz osnivanje Družbe Kćeri Marije Pomoćnice vezana su dva imena – sv. Ivan Bosco i sv. Marija Dominika Mazzarello.

Marija Dominika (Mornese, Italija 1837.- Nizza Monferrato 1881.) u 16. je godini postala aktivna članica laičkog udruženja Kćeri Bezgrješne, u sklopu kojega je pomagala ženama i obiteljima u selu. Kad je selom zavladala epidemija tifusa, rado se odazvala župnikovoj zamolbi da pođe njegovati bolesnu obitelj svoga strica te se tada i sama zarazila. Tijekom dugog oporavka, preslaba da bi nastavila s radom u poljima i vinogradima, odlučila je posvetiti se brizi za siromašne djevojčice. S prijateljicom Petronillom izučila je krojački zanat te otvorila radionicu u kojoj je djevojčice učila šivati, moliti i rasti u kršćanskim krijepostima. Kad su prihvatile dvije djevojčice čiji se otac udovac nije mogao za njih brinuti, uskoro se krojačka radionica pretvorila u kuću za siromašne djevojčice. Broj djevojčica se povećavao, a Mariji i Petronilli pridružile su se još dvije djevojke i tako je nastala mala zajednica Kćeri Marije Bezgrešne.

Sveti Vinko Paulski je 1617. u župi Chatillon (na sjeveru Lyona), gdje je bio župnik, osnovao prvu Bratovštinu kršćanske ljubavi. Članice bratovštine brinule su o siromasima i bolesnima. Ovakve bratovštine osnivao je u svim župama gdje je bio župnik, kao i u susjednim župama. Od velike važnosti za sv. Vinka bio je susret s pastiricom Margaretom Naseau koja je, priključivši se bratovštini, radila poslove koje su za gospođe iz visokog staleža bili ispod časti. Preko nje je sv. Vinko spoznao Božju volju da osnuje Družbu, a Margareta je postala uzorom svakoj kćeri kršćanske ljubavi, premda je umrla od tuberkuloze prije osnivanja.

Družbu kćeri Božje ljubavi osnovala je Franziska Lechner (Edling, Njemačka 1833.- Breitenfurt, Austrija 1894.). U to vrijeme razvoja industrijalizacije, kad su mnoge seoske djevojke, prisiljene neimaštinom, odlazile u grad tražeći zaposlenje, Franciska je uvidjela opasnosti kojima su bile izložene. Osjetila je poticaj da prihvaća te djevojke i bude im na pomoć u svim njihovim duševnim i tjelesnim potrebama. Otputovala je u Beč gdje je još bolje sagledala potrebe svoga vremena i 1868. osnovala Družbu kojoj je dala ime Kćeri Božje ljubavi. Uzela je Pravilo sv. Augustina i sama sastavila konstitucije (odredbe prema kojima se upravlja redovničkom zajednicom).

Sredinom 19. st., s naglim razvojem industrije i porastom gradova, povećava se i socijalna bijeda i beskućništvo. U takvim socijalnim i društvenim okolnostima nastao je novi ogranak karmela, Karmel Božanskog Srca Isusova. Osnivateljica je Ana Maria Tauscher van den Bosch (rođ. 1855. u Sandowu, danas Poljska), redovničkim imenom majka Marija Terezija od sv. Josipa.

Kad je u 16. stoljeću došlo do obnove karmelskog reda, muška grana Reda bosonogih karmelićana je po viziji obnovitelja, sv. Terezije od Isusa (Avilske) i sv. Ivana od Križa, nastavila djelovati i izvan samostana, a u ženskoj grani jedan dio redovnica živi u strogoj klauzuri (bosonoge karmelićanke), dok drugi dio redovnica djeluju u svijetu te su organizirane u daljnje ogranke od kojih u Hrvatskoj žive i djeluju Karmelićanke Božanskog Srca Isusova.

Ime Reda dolazi po brdu Karmel u Izraelu (Karmel na hebrejskom znači vrt ili vinograd koji cvate, vrt Božji) na koji su se od vremena proroka Ilije, u 8. st. prije Krista, a vjerojatno i ranije, ljudi povlačili da bi u tišini i sabranosti živjeli s Bogom. I današnji karmelićani vide u proroku Iliji svoga duhovnog oca pa se Ilijino geslo – „Gorljivo sam revnovao za Gospodina Boga nad vojskama“- i danas nalazi u grbu karmelićana.

Isusova mala braća

Isusova mala braća su muška redovnička zajednica koju je 1933. osnovao Rene Voillaume u Alžiru, gdje se s nekolicinom sljedbenika povukao živjeti život po uzoru na Charlesa de Foucaulda (rođ. 1858.u Strasbourgu), malog brata Karla.

„Isusovci“ je pučki naziv za Družbu Isusovu (DI), lat. Societas Jesu (SJ), muški red Katoličke crkve koji je osnovao Ignacije Loyola, španjolski plemić i vojnik rođen 1491. Dok se oporavljao od posljedica ranjavanja u jednoj bitci, jedine knjige koje je mogao pronaći za čitanje u njegovom rodnom dvorcu Loyola bile su Život Kristov i Životi svetaca. Te su ga knjige toliko privukle da je odlučio služiti Kristu kao što su to činili sveci tijekom povijesti. Ono što je imao, razdijelio je siromasima i započeo živjeti pokorničkim životom, a svoja iskustva odrastanja u vjeri zapisivao je u knjižicu iz koje su nastale njegove nadaleko poznate Duhovne vježbe.

Premda povijest ove redovničke zajednice seže u daleku prošlost, nema točno određene početke svog utemeljenja.

U 15. st., u vrijeme kad je našim krajevima često harala kuga, na poluotočiću Danče, zapadno od stare dubrovačke gradske jezgre, bio je uređen smještaj za okužene. Godine 1457. Senat Dubrovačke Republike dao je na Dančama sagraditi lazaret i crkvicu Gospe od milosti, poznate u narodu kao Gospa od Danača, kojoj se osobito utječu pomorci.