Marija se rodila 10. prosinca 1892.  u Blatu, na otoku Korčuli, kao šesto od osmero djece u imućnoj obitelji Antuna i Marije Petković. Otac Antun, poznat po jednostavnosti, plemenitosti, pravednosti, a napose po milosrdnosti prema siromasima, bio je njen uzor. Marija je odmalena uočavala patnje ljudi, glad i neimaštinu te je učila pomagati i štititi siromahe. U četrnaestoj godini života zavjetovala se na doživotnu čistoću. Samoinicijativno je okupljala djecu siromašnih obitelji te ih podučavala vjeronauku i glavnim predmetima pučke škole.

Jakov se rodio u Zadru oko 1400. godine u hrvatskoj obitelji Varingez.

S dvadeset godina stupio je u franjevački red u samostanu sv. Frane u Zadru kao brat pomoćnik i nije bio zaređen za svećenika.

Bl. Gracija rodio se u Mulu, u Boki Kotorskoj, 27. studenog 1438. g. Bio je jedino dijete siromašnih, pobožnih i poštenih roditelja, Benedikta i Dobre Krilović koji su mu na krštenju dali ime Pavao.

Obiteljsko porijeklo odredilo je da postane ribar i mornar. Ploveći Jadranom, u ljeto 1468. g. kao neoženjeni tridesetogodišnjak, Pavao je u Veneciji imao priliku čuti propovijed blaženog Šimuna iz Camerina, augustinca, koja ga je nadahnula da napusti dotadašnji način života i potpuno se posveti Bogu.

Rođena je 1493. kao Katarina Kosić u selu Relezi kod Podgorice, u siromašnoj pravoslavnoj obitelji stočara koji su imali tek malo stado ovaca. Kao djevojčica jednom je na paši ugledala Isusa, najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo snažan dojam i želju da pođe u Kotor vidjeti Isusove slike o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se usprotivili njenoj želji strahujući da će ondje i ostati. Kad joj je otac umro, majka je popustila, pa se četrnaestogodišnja Katarina 1507. preselila u Kotor i bila primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buca.

Augustin Kažotić rođen je oko 1260. u Trogiru. Stupio je u dominikanski red te se zaredio u Splitu, a potom nastavio studirati u Parizu, na Sorbonni 1287. godine.

U ovo božićno vrijeme, kad smo mislima, srcem i molitvama nastanjeni u betlehemskoj štali, spominjemo se i dugogodišnjeg stanovnika tog svetog grada – svetog Jeronima. On, doduše, nije bio Hrvat, ali ga rado svojatamo i ponosimo se njime jer je potekao s našeg podneblja.

Marko Stjepan Križevčanin rodio se u Križevcima oko 1580. godine. U vrijeme njegova djetinjstva Hrvatska je još uvijek bila harana od neprijatelja, pa je možda s toga upisao vojnu akademiju u Beču. No, doskora je uvidio da Domovini može služiti i na drugi način, te je upisao filozofiju kod Isusovaca, a potom studij teologije u Rimu. Zapisano je da je diplomirao s izvrsnim uspjehom, tako da je mogao voditi javne rasprave sa svakim, o svakom pitanju katoličke vjere.

Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom u obitelji s dvanaestoro djece.

San o jedinstvu kršćana

Živeći među pravoslavcima, u njemu je još u djetinjstvu počela rasti želja za jedinstvom i slogom svih kršćana. Odlučio je posvetiti se ekumenskom radu u svojoj zemlji te je pristupio franjevcima kapucinima koji su djelovali u njegovom rodnom gradu i dobio ime Leopold. U Udinama je započeo pripravu za redovnički i svećenički život koja je završena svećeničkim ređenjem 1890. u Veneciji, gdje je ostao nekoliko godina kao ispovjednik. Premda je kraće vrijeme boravio u Zadru, Kopru i na Rijeci njegov se san o misionarskom djelovanju u Domovini nije ostvario na način koji je on zamislio. Poslan je u Padovu 1909. gdje je ostao sve do smrti.

Nikola Tavelić rodio se oko 1340. godine u Šibeniku, u bogatoj plemićkoj obitelji, iz koje su se često birali šibenski gradski suci i knezovi. To je značilo da ga čeka ugodan, lijep i ugledan život. No, blaženi Nikola želio je biti velik samo u Božjim očima. Zamolio je Malu braću da ga prime, te je postao redovnikom, članom samostana svetog Franje u Šibeniku.