Zajednicu Misionara Srca Isusova osnovao je francuski svećenik Jules Chevalier 1854. godine, istoga dana kad je papa proglasio dogmu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Poslije teške mladosti, kao „kasno zvanje“, Jules Chevalier otkrio je u pobožnosti Srcu Isusovu put za prevladavanje bijede svog vremena: vjerske mlakosti, sebičnosti i nevjere. Uvidio je da je samo ljubav Božja, objavljena u probodenom Srcu Isusovu, jedini pravi lijek za griješnost ovoga svijeta. U početku je teška misija bila ograničena samo na srednju Francusku, no uskoro je postalo jasno da siromaštvo i beznađe ne poznaju granice. U želji da Božju ljubav učini razumljivom svim ljudima, 1881. godine poslao je prve vjerovjesnike Srca Isusova u današnju Papua – Novu Gvineju. Danas oko 3000 članova djeluje u preko 55 zemalja, na šest kontinenata, samostalno ili sa sestrinskim redovima: Kćerima Gospe od Presvetog Srca, Misionarskim sestrama Presvetog Srca Isusova te laicima MSC (Missionnaires du Sacre Coeur – Misionari Presvetog Srca Isusova) koji danas svi zajedno tvore višemilijunsku međunarodnu „obitelj Chevalier“, uz moto zajednice: Nek je posvuda ljubljeno Presveto Srce Isusovo! Uvijeke!
Družbu misionara Krvi Kristove osnovao je sv. Gašpar del Bufalo (Rim, 1786. – Rim, 1837.). Kad je imao četiri godine njegova obitelj izmolila je za njega čudesno ozdravljenje po zagovoru sv. Franje Ksaverskog koji mu je kasnije postao uzorom i zaštitnikom njegove Družbe. Još od djetinjstva Gašpar se vježbao u kreposti ljubavi dijeleći hranu siromasima koji su dolazili pod njegov prozor. Odlučio je postati svećenikom. Krv Kristova postala je znakom njegove duhovnosti te je pokretala njegovu misionarsku i svećeničku aktivnost. Brinuo se o napuštenim dječacima i beskućnicima, posjećivao bolesnike u bolnicama, i poučavao siromahe kojih je bilo mnogo. Godinu dana nakon njegovog ređenja, 1809. Napoleon je okupirao Rim i prisilio papu Pija VII. u izgnanstvo u Francusku. Napoleon je tražio prisegu vjernosti najrevnijih svećenika koju je Gašpar odlučno odbio. Zbog vjernosti papi bio je osuđen na progonstvo i dvije godine teškog zatvora.
Uz osnivanje Misijske Družbe Duha Svetoga vezana su dva utemeljitelja.
Claude Poullart des Places
Francuski plemić Claude Poullart des Places (1679. – 1709.) ostavio je svoju sjajnu karijeru advokata i kao 24-godišnji bogoslov osnovao je 1703. u Parizu Sjemenište za siromašne bogoslove koji nisu mogli platiti svoje školovanje za svećenike. Iz ovog sjemeništa razvila se Kongregacija Duha Svetoga.
Družba Milosrdnih sestara Sv. Križa nastala je sredinom 19. stoljeća kad je u europskim industrijskim zemljama vladala duboka socijalna bijeda koja je pogađala široke slojeve naroda.
Marijine sestre izrasle su iz Družbe kćeri kršćanske ljubavi kao još jedna Družba u velikoj „obitelji“ sv. Vinka Paulskog.
„Bolničke sestre“
Družbu Marijinih sestara osnovala je Josipa s. Leopoldina Brandis (Graz, 1815.) Stupila je u Družbu kćeri kršćanske ljubavi koje su bile usmjerene samo na rad u bolnicama i sličnim ustanovama. Kao klauzurne sestre nisu smjele odlaziti u privatne kuće i tamo njegovati bolesnike koji su umirali bez ičije pomoći. To su bili ljudi koji nisu imali sredstava za plaćanje bolničkog liječenja. Uvidjevši taj društveni problem, Majka Leopoldina je odabrala djevojke koje su bile motivirane za pomoć takvim ljudima, duhovno ih je odgajala, omogućila im praksu u bolnicama i slala ih njegovati bolesnike po njihovim kućama. Godine 1878. u Ljubljani je uzela prve tri djevojke, dala im posebnu odjeću i poslala ih k siromasima uz koje su djevojke ostajale dvadeset četiri sata. Stavila ih je pod zaštitu Djevice Marije, da im bude uzor i potpora, a 1882. napisala je „Životna Pravila“ za te djevojke, koje su ljudi prozvali „Bolničke sestre“, da bi se po njima mogle lakše ravnati i živjeti. Do 1926. bile su vezane uz matičnu kuću Družbe kćeri kršćanske ljubavi, a tada su se osamostalile u zasebnu Družbu.
Iste godine (1625.), kad se susreo s Lujzom de Marillac s kojom je nekoliko godina kasnije osnovao Družbu kćeri kršćanske ljubavi, sv. Vinko Paulski osnovao je Družbu svećenika misionara. Po samostanu sv. Lazara u Parizu, u kojemu su članovi družbe stanovali, još za života sv. Vinka misionari su dobili ime „lazaristi“.
Apostolat
Mislijska družba ima za svoju posebnu apostolsku zadaću slijediti Isusa Krista u njegovim krepostima i u njegovom djelovanju za spasenje bližnjega. Vinkovo životno nastojanje bilo je oslobađanje čovjeka od njegove materijalne i duhovne bijede. To oslobađanje nije zamišljao kao individualno nastojanje, već kao zajedničko djelovanje u Crkvi i društvu, da se prizna dostojanstvo čovjeka. Nadahnjivala ga je univerzalnost Crkve i otvarao se za suradnju svima koji su htjeli biti novost početka boljeg društva i otvorenije Crkve za čovjeka kao najveće vrednote bilo koje institucije. Vinkov dar je bio što je na polje dobrotvornosti znao privući mnoga imena iz visokog društva toga doba, a odazivali su se i suradnici iz nižih i siromašnih slojeva društva da bi pomagali u raznovrsnim potrebama. Upotrebljavao je sva sredstva da bi u ljudima probudio sućut za siromašne, bijedne i odbačene od društva. Svoja nastojanja prenio je i na svoju braću. Za geslo Družbe preuzeo je Isusove riječi iz Lukina evanđelja: “Poslao me navijestiti Radosnu vijest siromasima.“
Tu osobitu pažnju za najzapostavljenije i najodbačenije Vinkovi misionari dijele s drugim družbama i udrugama nastalim iz njegovog duha – Kćeri kršćanske ljubavi, Sestre milosrdnice, Marijine sestre, Vinkove konferencije itd., koje tvore veliku vinkovsku obitelj.
Iako članovi utvrđuju svoju postojanost zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti, Družba njeguje svoju osobitost da je svjetovna ustanova. Članovi mogu biti svećenici ili braća, ali nisu redovnici. Danas ima nešto manje od 4000 braće u 52 provincije u svijetu.
Lazaristi u Hrvatskoj
U Hrvatsku su lazaristi došli iz Slovenije početkom Drugog svjetskog rata te su upravljali župama Svetice, Mahično i Ozalj, a 1958. preuzeli su župu sv. Barbare u zagrebačkom Vrapču. Danas pastoralno djeluju u Zagrebačkoj nadbiskupiji: u pučkim i vanjskim misijama, držanjem duhovnih vježbi, u radu s bolesnicima i siromašnima te u pastoralnom radu po župama.
Kongregacija sestrara sv. Franje Asiškog pripada velikoj obitelji Trećeg samostanskog reda sv. Franje.
Osnivanje kongregacije
Godine 1890. pater dr. Peter Natilli iz Spoleta (Italija) osnovao je u Muenchenu (Bavarska), s još četiri bolničarke Crvenog križa, udrugu njegovateljica pod imenom Bolničarke sv. Josipa. One su se nakon toga pridružile Trećem svjetovnom redu sv. Franje. No mlade su bolničarke uskoro započele redovnički život i prihvatile pravila Male braće. Godine 1920. sestre postaju Kongregacija biskupskog prava sa sjedištem u Vierzehnheiligenu u nadbiskupiji Bamberg pod nazivom Kongregacija sestara sv. Franje od Četrnaest svetih.
Klarise su jedan od posljednjih velikih monaških redova u povijesti Crkve. Red sv. Klare jest drugi franjevački (ženski) red, posvećen u potpunosti kontemplativnom životu u strogoj klauzuri.
Osnivanje i značajke Reda
Nastao je u 13. st. iz nadahnuća koje je Gospodin dao sv. Franji Asiškom, da u Crkvi živi sveto Evanđelje. Ime je dobio po Franjinoj suvremenici Klari Asiškoj (Assisi 1194. – 1253.). Ona potječe iz plemićke obitelji koja se uvelike protivila njenoj želji pristupanja u franjevačko bratstvo. Po uzoru na sv. Franju zavoljela je život u siromaštvu te se 1212. s drugim sestrama zatvorila u strogi klauzurni samostan sv. Damjana pored Assisija. Klara je uspjela od Crkve i pape dobiti potvrdu svoga vlastitoga Pravila života kojeg je sama napisala. To je iznimno značajno jer je Četvrti lateranski sabor 1215. zabranio potvrdu novih Pravila redovničkih družba, no Klara i Franjo su ih ipak dobili. To je bio znak da cijela Crkva, na čelu s papom, ima povjerenja u njihovo djelo. Klara je poznata po mnogim čudima koje je činila za života, a i poslije smrti. Njezino Pravilo, koje je i danas norma za sve njezine sljedbenice, sadrži bitne značajke Klarinog ideala – življenje evanđelja, uzvišeno siromaštvo, bratsko zajedništvo te povezanost s braćom Prvoga reda (franjevcima).
Utemeljiteljica družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove je sveta Marija De Mattias, rođena 1805. u Vallecorsi (Italija). Djetinjstvo i mladost provela je u burnim vremenima obilježenim osvajačkim ratovima i prolijevanjem krvi. U to se vrijeme u Rimu javio pokret Krvi Kristove čiji članovi žele dati zadovoljštinu za mnogu nevino prolivenu krv i doprinijeti pomirenju. Susret s misionarima Predraocjene Krvi Kristove potaknuo je i Mariju da slijedi njihov put.
Kćeri Srca Isusova su kontemplativno – klauzurna redovnička zajednica koju je utemeljila Maria Deluil-Martiny.
Osnivanje Družbe
Maria se rodila 1841. u Marseilleu (Francuska). Živeći u kršćanskoj obitelji i uz majčinu sestru koja je bila poštovana redovnica, odgajana je u ozračju koje je podupiralo njenu predanost Srcu Isusovu. Već je u ranim godinama života dokazivala zrelost po svojoj pobožnosti, energiji te velikoj kvaliteti duha i srca. Otišla je u Ars posavjetovati se sa sv. Ivanom Arškim o svome pozivu i u 23. godini postala prvom revniteljicom i širiteljicom Počasne straže Presvetoga Srca Isusova. Godine 1868. neopozivo se posvetila Bogu te je svoj čin posvete potpisala kao Marija od Isusa – Kći Srca Isusova. Otišla je u Belgiju susresti se s kardinalom Dechampsom koji je podupirao Djelo zadovoljštine te je 1873., na blagdan Srca Isusova, ondje osnovana Kongregacija Kćeri Srca Isusova koja započinje službu klanjanja Presvetom. U blizini Marseillea, gdje je otvorila treći samostan svoje kongregacije, 1884. pogođena je hicem samostanskog vrtlara, anarhiste. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 1898. majku Mariju od Isusa blaženom.