Družba sestara Služavki Malog Isusa jest ženska kongregacija i jedina je autohtona redovnička družba u BiH. Utemeljio ju je nadbiskup Josip Stadler.

Osnivanje Družbe
    Sarajevski nadbiskup Stadler poslao je 1890. godine zamolbu u Beč redovnici Franziski Lechner da u Sarajevo pošalje časne sestre iz Družbe kćeri Božje ljubavi. Dobile su posjed „Betanija“ u predgrađu Sarajeva, pomagale siromašnima i predavale u školi. No iste je godine započeo okupljati zajednicu djevojaka kojima je povjerio odgoj.

SLUŽBENICE BEZGREŠNE DJEVICE MARIJE

Družba sestara Službenice Bezgrešne Djevice Marije je istočnog obreda. Osnovao ju je u Ukrajini 1892. godine o. Jeremija Lomnicki. Njemu se obratila skupina djevojaka u jednoj maloj župi u kojoj su se tada održavale pučke misije sa željom da svoj život posvete Bogu živeći i djelujući u samostanu. Budući da su bile iz siromašnih obitelji, nisu mogle ući u već postojeći Red sestara Bazilijanki jer su oni zahtijevali da se donese miraz u samostan.

Sinovi Bezgrješnog začeća
     Družba je utemeljena u Rimu 1857. god., odmah nakon proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću. Utemeljitelj je Luigi Maria Monti (umro 1900.). Danas se govori o „montijevskoj obitelji“ u koju se ubraja i ženska kongregacija nastala u Argentini. Družba je sastavljena od redovnika laika i redovnika svećenika koji žive po istom pravilu, s jednakim pravima i dužnostima. Braća rade u zdravstvu (stoga se još nazivaju i bolničkom braćom) i na području odgoja i obrazovanja, u ustanovama koje pripadaju Družbi i u javnim ustanovama. Drže bolnice, domove zdravlja, stacionare, kuće za bolesnike (poput one za oboljele od AIDS-a u Rimu) te kuće za djecu i mlade s poteškoćama koji dolaze iz svijeta prostitucije, maloljetničke delikvencije...

SESTRE POHODA MARIJINA

Red Pohoda Marijina osnovali su sv. Franjo Saleški i sv. Ivana Franciska Fremiot de Chantal 6. lipnja 1610. u Francuskoj gdje je osnovan i prvi samostan (Annecy, Savoja). Kontemplativni život redovnica odvija se u klauzuri u kojoj nastoje izgraditi zajednicu ljubavi poput one u nazaretskoj obitelji. Neki se samostani bave i vanjskim apostolskim radom. Samostani koji tvore Red autonomni su i neovisni jedni od drugih, a međusobno su sjedinjeni opsluživanjem Pravila sv. Augustina i Konstitucija. S ovim Redom usko je povezana pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Danas u svijetu postoji oko 150 samostan Reda.

Družba sestara Presvetog Srca Isusova autohtona je hrvatska redovnička zajednica i jedina koja je nastala u Rijeci. Družba je izrasla iz Pobožne udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova, a osnovala ju je Majka Marija Krucifiksa Kozulić.

Osnivanje Družbe
     19. stoljeće je povijesno doba poznato po raznim pokretima koji su bili okrenuti protiv vjere i Crkve (liberalizam, materijalizam, masonstvo, sekularizacija). Kao odgovor na tadašnje društvene okolnosti dolazi do buđenja i udruživanja katoličkog laikata u Crkvi.

Družba sestara Milosrdnog Isusa jest kontemplativno-aktivni red. Svojom duhovnom majkom smatraju sv. sestru Faustinu Kowalsku, a duhovnim ocem vlč. Mihaela Sopoćko.

Ukazanja Milosrdnog Isusa

Premda je po prvi put Božji poziv začula u sedmoj godini, Faustina Helena Kowalska (1905.-1938., Poljska) stupila je u samostan kongregacije Naše Gospe od Milosrđa 1925. god. kao sestra Maria Faustina od Presvetog Sakramenta i trinaest je godina provela radeći u kuhinji i vrtu. Prvo viđenje Milosrdnog Isusa imala je 1931.

Družba sestara Kraljice svijeta

     Družbu je utemeljio 1963. godine u mjestu Turanj kraj Zadra otac Ivan Jäger (1907., Pakrac - 1988., Velika Gorica), isusovac. Otac Jäger bio je poznati pučki misionar, profesor, teolog i odgajatelj mladeži, posebice svećeničkih kandidata. Obilazeći mnoga mjesta diljem Hrvatske, uvidio je da vlada duhovna pustoš u životu ljudi i obitelji te je, potaknut Duhom svetim i potrebama vremena, osnovao novu redovničku zajednicu koja ima svrhu da njezine članice svoj život i sposobnosti posvete svetoj Crkvi u župskom apostolatu.

Družbu sv. Franje Saleškog, poznatiju pod nazivom salezijanci (SDB = salezijanci don Bosca), utemeljio je sv. Ivan Bosco (1815. – 1888., Italija). Rođen je u jednoj od najsiromašnijih obitelji u zaselku Becchi, u blizini Torina, te je već kao dvanaestogodišnjak morao otići od kuće i raditi različite poslove. No zaljubljen u knjige, usput se i školovao, a kao dvadesetogodišnjak ušao je u sjemenište. Za svećenika je zaređen 1841. i te iste godine započeo je s okupljanjem napuštene mladeži i odgojno-pastoralnim radom poznatim kao „oratorij“. Pisao je brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, katoličko štivo, školske udžbenike i pokretao je časopise. Gradio je stambene i školske prostore za siromašne dječake, trpio je napade, čak i atentate, no njegovo djelo je sve više raslo.

Pavlini se ubrajaju u monaške redove. Red je dobio ime po sv. Pavlu Tebanskom (3./4. st.) kojeg tradicija smatra prvim pustinjakom i začetnikom pustinjačkog načina života (kršćanskog anahoretizma). On je u vrijeme progona cara Decija otišao u pustinju gdje je do kraja života živio isposnički, u samoći i kontemplaciji.