Prvo čitanje: Ez 33,7-9
Drugo čitanje: Rim 13,8-10
Evanđelje: Mt 18,15-20
Zborna molitva
Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje.
Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju.
Udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Bože, izvore pobožnosti i mira.
Molimo te, da ovom žrtvom tebe iskreno štujemo,
a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobnu vjernost i jedinstvo.
Po Kristu.
Popričesna molitva
Gospodine, svojom riječju i svojim jelom daješ nam hranu i život.
Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima
te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom.
Koji živi.
Razmišljanje uz prvu rujansku nedjelju
Papa Leon X. izdao je 1513. godine bulu u kojoj je naložio da se u nedjelju prije Male Gospe relikvija koja se čuva u ludbreškom svetištu izlaže narodu na pobožnost i klanjanje.
LUDBREŠKO EUHARISTIJSKO ČUDO
Predaja govori, jer nema pisanih dokumenata, kako je 1411. godine u ludbreškoj kapelici dvorca Batthyany tijekom mise svećenik ozbiljno posumnjao u stvarnost Tijela i Krvi Kristove. Poslije podizanja i pretvorbe, gdje se nad kruhom i vinom izgovaraju Isusove riječi: “Ovo je tijelo moje – Ovo je krv moja“, u kaležu je, nakon lomljenja hostije na tri dijela, svećenik ugledao pravu krv. Preplašen i zaprepašten, tekućinu iz kaleža stavio je u staklenu posudu, sakrio je i šutio o tome događaju sve do pred kraj života kad je na samrti ampulu s tekućinom predao subraći svećenicima u župnoj crkvi sv.Trojstva. Glas o tome brzo se pronio cijelim krajem, a narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg gdje su se otada počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.
Najveće blago u kraljevini
Ludbreško svetište poznato je i po zavjetu Hrvatskog Sabora iz 1739. godine - u vrijeme dok je u Moslavini harala strašna epidemija kuge - da će u Ludbregu izgraditi kapelu u čast Presvetoj Krvi Isusovoj. Tražeći milost od Boga da kraljevinu oslobodi od toga zla, u zavjetu je Ludbreg nazvan mjestom najvećeg blaga cijele kraljevine. Iz nepoznatih razloga taj je zavjet bio neispunjen i zaboravljen punih dvije stotine godina. Godine 1939. nadbiskup Alojzije Stepinac pristupio je izvršenju zavjeta, no zbog strahovitog progona Crkve po dolasku komunističke vlasti, zavjetna kapela izgrađena je tek 1994. godine. Blagoslovio ju je kardinal Franjo Kuharić pred gotovo sto tisuća okupljenih vjernika.