Prvo čitanje: Dj 15,1-2.22-29
Drugo čitanje: Otk 21,10-14.22-23
Evanđelje: Iv 14,23-29

Zborna molitva
Udijeli nam, svemogući Bože, neoslabljenim zanosom
slaviti ove dane u čast uskrslom Gospodinu,
da Kristov spomen bude djelatan
u našem životu i radu.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, nek se s prinosom ove žrtve
vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću
i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi.
Po Kristu.

Popričesna molitva
Svemogući vječni Bože,
ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život.
Umnoži u nama plod vazmenog otajstva
i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

MIR VAM SVOJ DAJEM

     Današnje prvo čitanje jasno svjedoči da je kršćanstvo novi put. Najtočnija karakteristika kršćanstva je da je ono novost. I tu novu i radosnu vijest smo pozvani neprestano posvješćivati.

Dajem vam mir, ali ne kao što svijet daje
     Napetost koja postoji između Crkve i svijeta nije u suprotnosti, nego u različitosti. Mi kršćani smo drugačiji. A biti drugačiji znači biti onaj koji uzmeniruje i provocira. Zato je i danas istinsko kršćanstvo provokativno. Ne dopušta čovjeku da miruje, da bude ravnodušan ili nezainteresiran.
     Velika napast koja prati Crkvu od njenih početaka je opasnost da prestane biti autentična za račun približavanja čovjeku ili mentalitetu ovoga svijeta. Zato je potrebno, poglavito u ovoj godini vjere, neprestano jačati svoju vjeru da znamo što je, a što nije kršćanstva dostojno. A kada budemo istinski vjerom pripadali Bogu, znat ćemo, po nadahnuću Duha Svetoga, biti Kristovi svjedoci.
     Crkva u sebi ima dovoljno širine da se prilagodi svakoj kulturi. O tome nam svjedoči i današnje prvo čitanje. Krutost je nespojiva s evanđeoskim duhom i Kristovom porukom. Ali, u toj prilagodbi možemo ići samo do granice nakon koje bismo zanijekali Evanđelje.

Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ
     Čudesni je dinamizam hoda Crkve kroz povijest. No obilježava je jedna osnovna karakteristika. Bit sadržaja vjere je nepromjenjiv, a način na koji se prenosi prilagođava se prostoru i vremenu.
     Stoga smo i u našem prostoru i vremenu pozvani promišljati i prepoznavati najprikladniji način na koji bismo Evanđelje prenijeli ljudima. Nemoguće je u promijenjenim okolnostima svjedočiti istim metodama.
     Pritom valja budno paziti da u prericanju i traženju riječi ne pogubimo Božju Riječ. Isus nas potiče da čuvamo njegovu riječ. Ali smo ujedno pozvani i tu riječ prericati na razumljiv jezik.
     Ne samo riječima, nego i postupcima. Valja nam svaki segment života prožeti svojim kršćanstvom. Sadržajem vjere koja živi u našim srcima i našim djelima.
     I ne smijemo se uznemiravati zato što ćemo biti prozivani i proganjani. Jer kršćanstvo je novost, drugačija od mentaliteta ovoga svijeta. Kršćanstvo uvijek provocira i poziva na promjenu.

N. K.

Prvo čitanje: Dj 14,21b-27
Drugo čitanje: Otk 21,1-5a
Evanđelje: Iv 13,31-33a.34-35

Zborna molitva
Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje.
Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju:
udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Bože, ova je žrtva časna razmjena darova,
kojom nas činiš dionicima božanske naravi:
daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo.
Po Kristu.

Popričesna molitva
Budi, Gospodine, uza svoj narod.
Nahranio si nas nebeskim otajstvima:
daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

EVO, SVE ČINIM NOVO

     Bitna oznaka Isusove Radosne vijesti je novost. No to nije neka intelektualna novost, premda je razum nužan da bismo je shvatili. Nije niti strukturalna novost, premda novo vino traži novo mješine. Isusova novost je svijest o potrebi novog pogleda na svijet.
     Novost kršćanstva je u činjenici da smo pozvani proći zemljom otvorenih očiju, osjetljivi za događaje oko sebe, poglavito za živote onih koji su nezaštićeni i obespravljeni.
     Isus želi da ispravno shvaćamo, ispravno odlučujemo i ispravno djelujemo. Punina blaženstva zajedništva s Bogom ostvarit će se tek o drugom Kristovom dolasku, ali Isus želi da već sada otiremo svaku suzu s očiju onih koji nepravedno pate, da uklanjamo iz svoje sredine tugu, jauke, boli i smrt.
     To se ne može postići debelim svescima katoličke prisutnosti na našem tlu, niti navođenjem postotka katolika u državi. To se čini djelotvornom ljubavlju koja se nadahnjuje na vjeri u Boga Isusa Krista.
     Novost koju nam je Isus navijestio ne zadržava se u privatnosti vlastite samodostatnosti, nego osjeća potrebu poći po cijelom svijetu i svakome svjedočiti onoga kojemu smo povjerovali. Onoga kojega smo susreli zato jer nam je prvi krenuo u susret.
     To čine apostoli, ali jednako tako smo dužni to i mi činiti. Živjeti ono što tvrdimo da imamo u srcu. Ciglama dobrote gradi se novi, vječni Jeruzalem.
     Bitna oznaka Evanđelja je da se ono ljudima nudi, a ne nameće. Isus, u razgovoru s ljudima nudi izbor poštujući čovjekovu slobodu. Isus ne želi da njegovi učenici budu zaplašeni ili prisiljeni, nego želi prijatelje i suradnike koji su se opredijelili za njega. I u tome se očituje Isusova novost.
     Ipak, u današnjem evanđeoskom odlomku, čujemo da nam Isus određuje zapovijed. Zapovijed koja se bezuvjetno mora poštivati ako želimo biti Kristovi.
     Nova zapovijed se sastoji u činjenici da se ugledamo na Isusov primjer i da se trudimo biti što savršeniji. Da nasljedujemo neprestano Isusa koji je Krist.
     Nova zapovijed je – zapovijed ljubavi. Kada se radi o međusobnoj djelotvornoj ljubavi jednih za druge, ne postoje nikakve iznimke niti odgađanja. To je nešto što se mora činiti. Ovdje i sada.
     Življenje nove zapovijedi je identifikacija nas kršćana. Po djelotvornoj ljubavi za najugroženije prepoznajemo se kao Isusovi učenici.

N . K.

Prvo čitanje: Dj 13,14.43-52
Drugo čitanje: Otk 7,9.14b-17
Evanđelje: Iv 10,27-30

Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, dovedi nas u društvo nebesnika:
nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamo
kamo ga predvodi hrabri Pastir.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Udijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima.
U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu.

Popričesna molitva
Pastiru dobri, pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina
i vodi ga na svoje vječne pašnjake.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

I JA HOĆU BITI OVCA TVOJA

I ja hoću biti ovca tvoja,
vjerno ići za tobom ću svud.

     Vjerojatno smo ove riječi iz popijevke Spasitelju dobri Isukrste toliko puta pjevali da smo prestali misliti o njima. Riječi su to u kojima izričemo svoju želju da budemo ovce.
     Ovca, kao ni neke druge "pozitivne" životinje iz Svetoga Pisma, nisu u našem civilizacijskom krugu na cijeni kao epiteti kojima bi se počastili ljudi do kojih nam je stalo. Stoga nam čudno zvuče i Isusove riječi u kojima one koji u njega vjeruju naziva ovcama.
     No prestajemo se čuditi ukoliko te riječi počnemo promišljati iz perspektive onih koji su na svoje uši slušali Isusa. U prostoru u kojemu su prevladavali stočari, nije bilo ništa prikladnije nego upotrijebiti sliku koja je bila svima općepoznata i razumljiva. Isusovi suvremenici su, za razliku od većine nas i naših suvremenika, itekako dobro znali razliku između pravoga pastira i najamnika. Znali su koliko pastiru znači njegovo stado. Znali su ljubav i predanost kojom bdije nad svojim stadom. Znali su za povezanost koja je postojala između pravoga pastira i njegovih ovaca.
     Isus, koristeći sliku pastira i ovaca, ne stavlja naglasak na nas kao ovce, nego na sebe kao pastira. Time nije samo svojim slušateljima govorio o konkretnom iskustvu, nego im je dozvao u pamet riječi zapisane u knjizi proroka Ezekiela: Kao što se pastir brine za ovce svoje, kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka. (…) Past ću ih na izvrsnim pašama, ovčinjaci će im biti na visokim gorama izraelskim; ondje će počivati u dobrim ovčinjacima i past će na sočnim pašama, po gorama izraelskim. (…) Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom - past ću ih pravedno. (…) Vi, ovce moje, vi ste stado paše moje, a ja sam Bog vaš – riječ je Jahve Gospoda.
     U proročkom tekstu kojim Bog obećava pastira svome narodu prepoznaje se Isus, Krist. On je onaj kojemu je stalo do svakoga od nas. On je onaj koji je spreman, ne samo za nas, nego i umjesto nas, ući u sukob s vukom i otjerati ga. On je onaj koji daje legitimitet svima koji će, pozivajući se na njega, vršiti pastirsku službu. On daje i primjer kako tu službu treba vršiti.

N. K.

Prvo čitanje: Dj 5,27b-32.40b-41
Drugo čitanje: Otk 5,11-14
Evanđelje: Iv 21,1-19

Zborna molitva
Bože, nek se tvoj narod vazda raduje
što si mu obnovio mladost duha.
Vratio si mu dostojanstvo svojih sinova i kćeri:
utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Primi, Gospodine, darove svoje raspjevane Crkve.
Ti si uzrok tolikom veselju: daj da nam prijeđe
u vječnu radost. Po Kristu.

Popričesna molitva
Pogledaj, Gospodine, svoj narod.
Ti si ga obnovio otajstvima vječnoga života:
daj mu da dostigne slavu neraspadljivosti
u uskrsnuću tijela. Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

VOLIŠ LI ME?

     Zgoda opisana u prvom dijelu današnjeg evanđeoskoga odlomka podsjeća na prvi susret Isusa i Petra. I tada se dogodilo neuspješno ribarenje koje je preraslo u obilan ulov kad su poslušali Isusove riječi.

Kad je Šimun čuo da je to Gospodin
     Ipak, Petrova reakcija je potpuno drugačija. Prvi put moli Isusa da ode od njega, a sada se baca u more da bi što prije došao Isusu.
     Onaj tko u životu prepozna Božju ljubav i tko bude svjedokom njegovih dobročinstava jednostavno hrli u susret Bogu. Želi da zajedništvo s Bogom bude što veće i što potpunije.
     S druge strane, zanimljivo je promatrati Isusove postupke. Isus polazi od čovjekova iskustva. Ne drži predavanja niti dokazuje učenim raspravama, nego polazi od onoga što je čovjeku poznato da bi ga doveo do ljubavi prema Bogu i čovjeku.
     Važno je posvijestiti si vjeru da je Bog onaj koji dolazi među nas. Bog poduzima prvi korak. I ne postoji niti jedno mjesto i niti jedna situacija u kojoj nam se Bog ne bi mogao pridružiti. Jednako tako, ne postoji ništa na ovome svijetu što nam ne bi moglo progovoriti o Bogu i dovesti nas do Boga, samo ako budno i s vjerom promatramo svijet oko sebe.

Voliš li me? – Pasi!
     Kao što se Bog u našim životima očituje kao onaj koji nam je blizu i koji nas voli, tako i od nas traži blizinu i ljubav. Isus Petru ne postavlja niti jedno drugo pitanje osim osnovnog: Voliš li me? Bog ne traži naša objašnjenja, mudro složene traktate o vjeri ili uvjerljive dokaze, nego želi naše srce i našu ljubav.
     Ipak neprestano treba imati na pameti da kršćanska ljubav, kao što je to rekao papa Benedikt XVI. za svog boravka u Zagrebu, nije tek površna emocija, nego životno opredjeljenje i djelotvorno dobročinstvo. Zato Isus od Petra traži da konkretizira ljubav koju osjeća prema njemu.
     A ljubav prema Isusu se pokazuje dobrotom prema drugom čovjeku. Boga volimo voleći čovjeka. Ako ljubav nije konkretna ona je tek samozavaravajuća tlapnja. Jer se kršćanstvo prepoznaje po djelima.

N. K.

Prvo čitanje: Dj 5, 12-16
Drugo čitanje: Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19
Evanđelje: Iv 20, 19-31

Zborna molitva

Bože vječnog milosrđa,
ti svake godine vazmenim slavljem užižeš vjeru svog svetog naroda.
Umnoži u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Primi, molimo, Gospodine, prinos svojih vjernika i svojih novokrštenika.
Oni su se priznanjem vjere i krštenjem nanovo rodili:
daj da postignu vječno blaženstvo. Po Kristu.

Popričesna molitva
Svemogući Bože, daj da pričest vazmenog otajstva
trajno djeluje u našoj duši. Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

GOVORILI SU MU DRUGI UČENICI

     Od mnoštva stvari što se mogu iščitati iz današnjeg evanđeoskog odlomka, volio bih da danas usmjerimo svoje misli prema načelu odgoja u vjeri koje je utkano u evanđeoskom zapisu.

Dođe Isus, stane u sredinu i reče im
     Ponajprije valja uočiti da je vjera osobni odnos s Bogom. Vjera je osobni susret s Kristom. Vjera je osobna otvorenost Duhu Svetome.
     Ne postoji teoretska vjera. Ne postoji deklarativna vjera. Postoji jedino osobna, životna vjera. Postoji osobni odgovor na Kristov poziv.
     Bog, naime, poduzima prvi korak. Dolazi među nas i progovara nam. Na nama je da mu vjerom odgovorimo.

Govorili su mu drugi učenici
     Vjernici postaju svjedoci. Kao što su drugi učenici Tomi prenosili svoje iskustvo, tako su svi koji u Krista vjeruju pozvani svjedočiti svoju vjeru. Nemoguće je biti vjernik bez misionarske, odnosno evagelizatorske dimenzije.
     Vjeronauk u školi, a pogotovo župna kateheza, nužno su potrebni kako bi se bogatstvo kršćanske vjere prenijelo novim naraštajima. Ipak, iz današnjeg evanđeoskog odlomka jasno je razvidno da je to tek prvi dio posla. Svako poučavanje u vjeri ostaje tek neučinkoviti govor ako ne dovede do osobnog susreta s Bogom u zajednici braće i sestara.

Ako ne vidim – neću vjerovati
     Zato je potrebno u našim zajednicama paralelno raditi dvije stvari. Dok se na školskom vjeronauku sustavno djeca poučavaju u vjeri, a na župnoj katehezi o vjeri promišljaju i uče vjernici svih životnih dobi, istodobno je nužno stvarati ozračje u kojemu će se moći dogoditi osobni susret s Bogom. Tek po osobnom susretu se postaje vjernik. U osobnom susretu s Božjom ljubavi dobivamo odgovore na sva pitanja i postaju nam stvari jasne.

Mir vama
     To je naše poslanje u suvremenom svijetu. Poučavanje u vjeri i susret sa živim Bogom. A koliko smo u tome uspjeli ne dokazuje se postotkom deklariranih katolika ili bogatstvom narodnih običaja, nego plodovima u svakodnevnom životu i konkretnim djelima ljubavi.

N. K.

Prvo čitanje: Dj 10,34a.37-43
Drugo čitanje: Kol 3,1-4
Evanđelje: Iv 20,1-9

Zborna molitva
Bože, ti si danas po svojem Jedinorođencu pobijedio smrt
i nama otvorio pristup vječnom životu.
Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća:
obnovi nas, molimo, svojim Duhom
i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Primi, Gospodine, dar što ga na dan Vazma
radosni prinosimo za žrtvu, kojom se tvoja Crkva
nanovo rađa i hrani. Po Kristu.

Popričesna molitva
Bože, obnovio si svoju Crkvu vazmenim otajstvima:
štiti je trajno svojom dobrotom i privedi k slavi uskrsnuća.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

IZ PERSPEKTIVE USKRSNUĆA

     Kristovo uskrsnuće je najvažniji razlog na kojemu temeljimo svoje povjerenje u Boga, svoju nadu u Boga. Krist je gospodar života i smrti. On je onaj koji je uskrsnuo i koji će nas jednoga dana, prema našim djelima, primiti u svoje zajedništvo kroz svu vječnost ili će poštivati našu želju da živimo bez Boga i dopustiti nam da budemo kroz svu vječnost bez zajedništva Božje Ljubavi.
     Uskrsnuće nam stvara novu perspektivu, stvara drugačiji kut gledanja. Uči nas da nije najvažnije ono što ljudi smatraju uspješnim i velikim, nego ono što je veliko u Božjim očima.
     Bog nas poziva na istinsku radost, a Đavao nam podvaljuje grešne zabave, razuzdana slavlja, pretjerane užitke i hedonizam. Smijehom i dernjavom možemo nadglasati plač tužnih, molbe potrebnih i vapaje ostavljenih, ali oni tako neće nestati. Neće nestati nepravde u svijetu ako ne želimo čuti za nju. Ne htjeti ispraviti zlo jednako je kao i činiti zlo. Prešućivati nepravdu jednako je kao i činiti nepravdu.
     Proroci tame i propasti odasvud nas salijeću i zavode nas svojim ispraznim frazama. Nude nam budućnost bez Boga. Nude nam laž i ništavilo. Pozivaju nas da se odreknemo Boga kao nečega što je zastarjelo i što ne priliči modernome čovjeku. Nagovaraju nas da se odreknemo života, a prihvatimo smrt.
     Proroci novoga doba nas potiču da odbacimo Boga i da se pouzdamo samo u sebe i u svoje snage, svoju energiju i svoj personality. Ali, što je čovjek bez Boga? Što može onaj koji se uzda u slabo tijelo i svoje srce od Gospodina odvraća? Pretvara se u jednokratnu senzaciju. Pretvara se u besmislenu olupinu. Pretvara se u karikaturu života.
     Zavodnici i sluge Zloga na sve načine pokušavaju proglasiti normalnim ono što je protuprirodno i grešno. Vrijeđanjem i neodrživim konstrukcijama omalovažavaju proročki glas. Vrijeđa se dostojanstvo osobe pod krinkom nedodirljivih čovjekovih sloboda. Vrijeđa se tradicija i nacionalna svijest hineći kozmopolitizam. Vrijeđa se obitelj, vrijeđa se djecu, vrijeđa se mlade, vrijeđa se starce.
     No mi ne smijemo šutjeti. Ne smijemo nikada prestati dizati svoj glas u obranu onih koji su obespravljeni. Ne smijemo nikada popustiti pred onima koji vrijeđaju dostojanstvo bilo kojega čovjeka. Ne smijemo nikada pristati na to da se zlo smatra dobrim, laž istinom, a zablude pravim putom.
     Mi koji promatramo svijet iz perspektive uskrsnuća nikada se ne smijemo umoriti činiti dobro i svojom ljubavlju pokazivati koji je put jedini pravi i koji je put jedini koji vodi sreći i miru.
     Mi kršćani smo pozvani i moliti za cijeli ovaj svijet. Moliti za one koji su ugroženi, za one koji su u napasti, da im Bog daruje snage da izaberu pravi put. Za one koji odolijevaju da ostanu u Božjoj milosti. Za one koji su pali da se vrate na pravi put i za one koji zavode da se odreknu Zloga.

N. K.

Prvo čitanje: Iz 50,4-7
Drugo čitanje: Fil 2,6-11
Evanđelje: Lk 22,14-23,56

Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo,
ponizio sama sebe i podnio sramotu križa.
Daj da slijedimo uzor njegova poniženja,
s njime zajedno trpimo i postignemo
slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, smiluj nam se po muci svoga Sina.
Djelima to ne zaslužujemo: ali se uzdamo u tvoje milosrđe
i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista.
Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Popričesna molitva
Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo:
Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo.
Daj da njegovim uskrsnućem stignemo
cilju zemaljskog putovanja. Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

PRAVA ISUSOVA SLAVA

     Mahanjem grančicama, pjesmom i poklonom, Jeruzalemci i svi koji se nađoše u Gradu, pozdravili su Isusa za vrijeme njegova ulaska na magarcu. Za vrijeme njegova ulaska u grad u kojemu će podnijeti muku i smrt kako bi uspostavio Novi i Vječni Savez između Boga i ljudi.
     Prava Isusova slava nije se očitovala u pjesmi, plesu i metežu kojim je popraćen Isusov ulazak u Jeruzalem. Prava Isusova slava i uzvišenost najbolje se ocrtava kroz riječi koje je apostol Pavao zapisao u pismu Filipljanima.
     Premda u svemu jednak Bogu Ocu, Isus se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom. Time i nama daje primjer da budemo slobodni od svega i da ništa ne doživljavamo kao vlastiti uspjeh ili vlastitu zaslugu. Ta sve što imamo od Boga je. Darovano nam je da bismo i sebi i drugima pomogli na putu prema Kraljevstvu Božjem.
     Želeći spasiti čitavo čovječanstvo od grijeha i smrti, Isus se solidarizirao sa svakim od nas ljudi tako što je i sam postao čovjek. Nama u svemu sličan osim u grijehu. Nije smatrao nedostojnim biti dionik grešnoga čovječanstva jer je znao da se utopljenika može spasiti samo ako se i onaj koji spašava baci u vodu.
     Ono što se posebno naglašava je Isusovo dragovoljno odricanje od časti koja mu kao Bogu pripada. To i nas, koji smo povjerovali njegovom Evanđelju, potiče da shvatimo da je kršćansko opredjeljenje stvar osobnoga izbora i da nitko nema pravo nametati drugome obveze koje čovjek, potaknut milošću Duha Božjega, sam treba izabrati. Nijedno dobro djelo učinjeno na silu ili pod prijetnjom nije Bogu milo. Bog nas je stvorio slobodne i želi da mu se slobodno darujemo.
     Isus nas je svojom poslušnošću, sve do smrti, naučio kako trebamo biti ustrajni u svom temeljnom opredjeljenju za život prema Isusovoj objavi o Bogu Ocu koji je Ljubav. Kršćanstvo nije prigodna paradna svečanost, nego svakodnevno življenje onoga što smo vjerom prihvatili.
     Isus nas je svojom poslušnošću do smrti naučio i da trebamo razborito prosuđivati svaki događaj u svome životu i odgojiti se za prepoznavanje trenutaka kada smo pozvani biti ustrajni u svojoj odluci. Pa čak i onda kada možemo radi toga snositi posljedice.
     Dragovoljno opredjeljenje za ponizno prihvaćanje Božje volje i samozatajno pomaganje čovjeku u nevolji i nama će, kao i Isusu, osigurati da mognemo biti u zajedništvu s Ocem kroz svu vječnost. Postat ćemo tako subaštinici slave koju je Bog odvijeka pripravio onima koji ga ljube i koji slušaju njegovu riječ.
     Put do uskrsnuća vodi jedino preko predanja velikoga četvrtka, muke i smrti velikoga petka te hladnoće groba velike subote.

N. K.

Prvo čitanje: Iz 43,16-21
Drugo čitanje: Fil 3,8-14
Evanđelje: Iv 8,1-11

Zborna molitva
Gospodine, Bože naš,
tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt.
Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi.
Po Gospodinu.


Darovna molitva
Svemogući Bože, usliši nam prošnje.
Ti si nas obasjao svjetlom kršćanske vjere:
djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha
Po Kristu.



Popričesna molitva
Svemogući Bože,
pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina.
Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi.
Po Gospodinu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

UHVAĆENI U GRIJEHU

     Da ljudi barem dio vremena koje provedu u prekoravanju drugih iskoriste za popravljanje sebe, svijet bi bio savršeno mjesto. Nažalost, iskustvo nam pokazuje da i najgrlatiji zagovornici ljudskih prava prečesto bivaju tek kušači i pozeri koji žele ispasti bolji od drugih.
     Zato nas Isus uči da gledamo u srce, a ne obaziremo se na fraze i parole.
     Isus nas uči da je uvijek ponašanje posljedica onoga što nam je u srcu, a da nam srce prečesto biva ranjeno i krivo usmjereno.

Uhvaćena i uhvaćeni
     Ne samo žena, nego i pismoznanci i farizeji se u današnjem evanđeoskom odlomku pokazuju kao oni koji su uhvaćeni u grijehu. Žena u grijehu preljuba, a oni u grijehu iskušavanja Boga.
     Isus ne nasjeda na provokaciju i ne želi se uvući u diskusiju o posljedicama. Radije se vraća na izvor. Na ljudsko srce. I uči nas da i mi na takav način pristupamo čovjeku. Da se ne obaziremo toliko na čine, nego na srce iz kojega ti čini izviru. Upravo u usmjerenosti na srce je temelj razumijevanja i opraštanja o čemu nam Isus govori i zahtijeva od nas. I ne samo to, nego traži i ljubav prema onima koji se pokazuju našim neprijateljima, jer se ranjeno i otvrdnuto srce može izliječiti i omekšati jedino ljubavlju.

Oni odoše – ona osta
     Ona i oni su jednaki po činjenici da su uhvaćeni u samom grijehu, a razlikuju se po odnosu prema Kristu. Okorjeli grešnici odlaze od Krista, a raskajani grešnici ostaju s njim. I to je najvažnije posvijestiti sebi. Krist nas voli i prihvaća. Želi biti s nama i želi da ,i budemo s njime kako bi nam izliječio srce i osposobio ga za ljubav.

Tebe ne osuđujem – nemoj više griješiti
     U posljednjim riječima današnjeg evanđeoskog odlomka jasno se ističe razlika između čovjeka i njegovih čina. I Isus nas uči da čovjeka uvijek treba prihvaćati i ljubiti, a da grijeh nikada ne smijemo relativizirati niti legalizirati. Čovjek uvijek zaslužuje našu ljubav i treba je više što je veći grešnik, ali grijeh nikada ne smijemo smatrati prihvatljivim ponašanjem niti ono što je loše nazivati dobrim.
     Čovjeka smo pozvani uvijek ljubiti, a grijeh uvijek odbacivati.

N. K.

Prvo čitanje: Jš 5,9a.10-12
Drugo čitanje: 2 Kor 5,17-21
Evanđelje: Lk 15,1-3.11-32

Zborna molitva
Bože, ti si nas sa sobom pomirio po riječi svojoj,
Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom
idemo u susret skorim vazmenim blagdanima.
Po Gospodinu.

Darovna molitva    
Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu,
koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je
s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta.
Po Kristu.

Popričesna molitva
Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjeka koji dolazi
na ovaj svijet. Molimo te, izliječi nam sljepoću srca
da spoznamo što je pravo i tebe iskreno ljubimo.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

SVE MOJE – TVOJE JE

     Temeljni odnos koji Bog želi uspostaviti s čovjekom je ljubav. Jednako tako želi da i među ljudima ljubav bude osnovno načelo postojanja i djelovanja. Zato je odmak od kršćanstva svako inzistiranje na pravima ili istjerivanje pravde.

Daj mi dio dobara koji mi pripada
     Ono što je rečeno na kraju prispodobe vrijedilo je i na početku. Sve što ima otac pripada i njegovim sinovima. Zato je besmislena želja mlađega sina koji traži da mu se dade ono što već posjeduje.
     Njegovo inzistiranje na pravednosti, premda je formalno bilo u redu, zapravo je htjelo legitimirati grešno i neprihvatljivo ponašanje. Prečesto mentalitet današnjega svijeta inzistira na pravima ne zato da čovjeku olakša život, nego da se ozakoni čovjekova samovolja i bijeg od Boga.

Uvreda i ignoriranje
     Zanimljivo je promatrati da mlađi sin, i kada traži dobra koja će spiskati i kada se vraća u svoj dom, započinje govor riječju – Oče. S druge strane, stariji sin oca ne oslovljava.
     U prispodobi se prikazuju tri odnosa s Bogom. Grijeh, obraćenje i trajna prisutnost u Božjoj blizini koja je formalna.
     Za obraćenje nam je jasno da je vjera u Boga intenzivno prisutna, ali premda zvuči apsurdno, stvarnost često pokazuje da je više vjere u Boga u trenucima odbacivanja Boga ili ateizma, nego u formalnoj pripadnosti zajednici vjernika. Više je vjere u uvredi Boga, nego u ignoriranju. Jer ateizam Boga doživljava kao osobu i ne želi s njim imati posla, a ignoriranje Boga niječe i ne uspostavlja nikakav odnos s njim.
     To zorno pokazuje početak evanđeoskog odlomka u kojemu se navodi razlog zbog kojega je Isus ispričao ovu priču.

Otac koji trči i izlazi
     Bog ne prepušta čovjeka njegovoj sudbini, nego mu se nudi i poziva ga na pravi put. Ne prisiljava ga, ali dovoljno argumentirano poziva svakog čovjeka da budu u zajedničkom domu i da koristi dobra koja mu pripadaju.
     Samo se potrebno odgojiti da shvatimo da je temelj odnosa s Bogom i čovjekom ljubav, a ne pravda. Jer Bog je ljubav.

N. K.

Prvo čitanje: Izl 3,1-8a.13-15
Drugo čitanje: 1 Kor 10,1-6.10-12
Evanđelje: Lk 13,1-9

Zborna molitva
Bože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima:
post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni.
Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe.
Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe
i pomozi da i mi praštamo svojoj braći.
Po Kristu.

Popričesna molitva
Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba
i dao nam zalog onoga što još ne vidimo.
Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo,
nek se ostvari u punoj istini.
Po Kristu.

Razmišljanje uz biblijska čitanja

ZNAKOVI VREMENA

     Biblijski odlomci, što se danas čitaju tijekom euharistijskoga slavlja, u pamet nam dozivaju nekoliko ključnih stvari. Mi ćemo spomenuti samo tri.

To mi je ime dovijeka
     Prvo čitanje opisuje susret Boga i Mojsija. U razgovoru koji je uslijedio nakon što je Mojsije dopustio Bogu da ga zaintrigira i da mu progovori, Bog izriče svoje ime. Ime u biblijskom smislu nije tek administrativna kategorija po kojoj se prepoznajemo, nego opis biti čovjeka. Bog je mogao izabrati ime koje god je htio. I od svih imena što postoje i kojima nazivamo Boga, on izabire upravo ime Jahve. To ime u prijevodu znači – Ja sam onaj koji jesam sada i ovdje za tebe.
     Bog je trajno i nepromjenjivo nazočan u svakom prostoru i vremenu. Prisutan je i u našem prostoru i vremenu. I njegova nazočnost je djelatna. Nije Bog nazočan kao kozmički redar ili ljubomorno božanstvo koje zahtijeva poslušnost i kađenje, nego je djelatno prisutan u pomaganju svakom pojedinom čovjeku.

Galilejci, Jeruzalemci i neplodna smokva
     Evanđeoski odlomak nam pokazuje kako je potrebno događaje oko sebe promatrati u vjeri Božje nazočnosti u svijetu. Sve što nas okružuje može nam postati poticaj za kvalitetniji vjerski život.
     Bog ne šuti. Bog je i danas s nama i za nas. Bog nam i danas progovara. Samo je potrebno naučiti prepoznavati znakove vremena i iščitavati u njima Božju poruku. A to pak ne možemo vlastitim sposobnostima ili osobnom mudrošću, nego je potrebno prepustiti se milosti i vodstvu Duha Svetoga.
     Upravo to znači biti prorok u biblijskom smislu. Biti osoba koja će drugima posvjedočiti osobni susret s Bogom te Božju blizinu i njegovu poruku.

Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne
     A drugo današnje čitanje nas odgaja za skromnost i oslobađa nas umišljene bahatosti. Poniznost je neizostavna kršćanska vrlina. Ali ne onakva poniznost kojom bi čovjek sebe smatrao manje vrijednim ili ponižavao, nego istinska poniznost koja prepoznaje neizmjernu vrijednost svakog pojedinca i svijest da ta vrijednost dolazi od Boga i od našeg zajedništva s Bogom. Jer bez Boga smo ništa.

N. K.