Pavlini se ubrajaju u monaške redove. Red je dobio ime po sv. Pavlu Tebanskom (3./4. st.) kojeg tradicija smatra prvim pustinjakom i začetnikom pustinjačkog načina života (kršćanskog anahoretizma). On je u vrijeme progona cara Decija otišao u pustinju gdje je do kraja života živio isposnički, u samoći i kontemplaciji.

Utemeljitelj ove zajednice jest sv. Vinko Palotti (Rim, 1795.- 1850.), rimski svećenik. Nakon uspješno postignutog doktorata iz filozofije i teologije, kao profesor je djelovao na rimskoj „Sapienzi“ (sveučilište u Rimu). Ubrzo je uočio potrebe Crkve svoga vremena te mu je na um došla ideja „sveopćeg apostolskog pokreta“ svih krštenika u Crkvi.

Družbu Misionara Monfortanaca osnovao je Ljudevit Grignion Montfortski (Francuska 1673. – 1716.), koji je živio i pastoralno djelovao kao svećenik u Francuskoj. Bio je propovjednik, pisac, asketa, skulptor, mistik, vrsni teolog i zaljubljenik u Blaženu Djevicu Mariju. U povijesti će ostati zapisan kao jedan od najvećih pučkih misionara u Katoličkoj crkvi koji je propješačio nevjerojatnih 25000 kilometara i održao nekoliko stotina misija.

Misionarke ljubavi osnovala je 1950. u Kalkuti (Indija) časna sestra albanskog podrijetla, Agnes Gonxha Bojaxhiu, poznatija kao Majka Terezija.

Osnivanje novog Reda

Danas blaženica, Majka Terezija rođena je u Skopju 1910. godine u katoličkoj obitelji. U dvanaestoj godini odlučila se za redovnički poziv te je s osamnaest godina primljena u red Loreto. Ovaj red i njegovi mnogobrojni članovi djelovali su u Indiji pa, da bi mogla tamo započeti s radom, prvotno je upućena na školovanje u Irsku.

Zajednicu Misionara Srca Isusova osnovao je francuski svećenik Jules Chevalier 1854. godine, istoga dana kad je papa proglasio dogmu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Poslije teške mladosti, kao „kasno zvanje“, Jules Chevalier otkrio je u pobožnosti Srcu Isusovu put za prevladavanje bijede svog vremena: vjerske mlakosti, sebičnosti i nevjere. Uvidio je da je samo ljubav Božja, objavljena u probodenom Srcu Isusovu, jedini pravi lijek za griješnost ovoga svijeta. U početku je teška misija bila ograničena samo na srednju Francusku, no uskoro je postalo jasno da siromaštvo i beznađe ne poznaju granice. U želji da Božju ljubav učini razumljivom svim ljudima, 1881. godine poslao je prve vjerovjesnike Srca Isusova u današnju Papua – Novu Gvineju. Danas oko 3000 članova djeluje u preko 55 zemalja, na šest kontinenata, samostalno ili sa sestrinskim redovima: Kćerima Gospe od Presvetog Srca, Misionarskim sestrama Presvetog Srca Isusova te laicima MSC (Missionnaires du Sacre Coeur – Misionari Presvetog Srca Isusova) koji danas svi zajedno tvore višemilijunsku međunarodnu „obitelj Chevalier“, uz moto zajednice: Nek je posvuda ljubljeno Presveto Srce Isusovo! Uvijeke!

Družbu misionara Krvi Kristove osnovao je sv. Gašpar del Bufalo (Rim, 1786. – Rim, 1837.). Kad je imao četiri godine njegova obitelj izmolila je za njega čudesno ozdravljenje po zagovoru sv. Franje Ksaverskog koji mu je kasnije postao uzorom i zaštitnikom njegove Družbe. Još od djetinjstva Gašpar se vježbao u kreposti ljubavi dijeleći hranu siromasima koji su dolazili pod njegov prozor. Odlučio je postati svećenikom. Krv Kristova postala je znakom njegove duhovnosti te je pokretala njegovu misionarsku i svećeničku aktivnost. Brinuo se o napuštenim dječacima i beskućnicima, posjećivao bolesnike u bolnicama, i poučavao siromahe kojih je bilo mnogo. Godinu dana nakon njegovog ređenja, 1809. Napoleon je okupirao Rim i prisilio papu Pija VII. u izgnanstvo u Francusku. Napoleon je tražio prisegu vjernosti najrevnijih svećenika koju je Gašpar odlučno odbio. Zbog vjernosti papi bio je osuđen na progonstvo i dvije godine teškog zatvora.

Uz osnivanje Misijske Družbe Duha Svetoga vezana su dva utemeljitelja.

Claude Poullart des Places

Francuski plemić Claude Poullart des Places (1679. – 1709.) ostavio je svoju sjajnu karijeru advokata i kao 24-godišnji bogoslov osnovao je 1703. u Parizu Sjemenište za siromašne bogoslove koji nisu mogli platiti svoje školovanje za svećenike. Iz ovog sjemeništa razvila se Kongregacija Duha Svetoga.

Družba Milosrdnih sestara Sv. Križa nastala je sredinom 19. stoljeća kad je u europskim industrijskim zemljama vladala duboka socijalna bijeda koja je pogađala široke slojeve naroda.

Marijine sestre izrasle su iz Družbe kćeri kršćanske ljubavi kao još jedna Družba u velikoj „obitelji“ sv. Vinka Paulskog.

„Bolničke sestre“

Družbu Marijinih sestara osnovala je Josipa s. Leopoldina Brandis (Graz, 1815.) Stupila je u Družbu kćeri kršćanske ljubavi koje su bile usmjerene samo na rad u bolnicama i sličnim ustanovama. Kao klauzurne sestre nisu smjele odlaziti u privatne kuće i tamo njegovati bolesnike koji su umirali bez ičije pomoći. To su bili ljudi koji nisu imali sredstava za plaćanje bolničkog liječenja. Uvidjevši taj društveni problem, Majka Leopoldina je odabrala djevojke koje su bile motivirane za pomoć takvim ljudima, duhovno ih je odgajala, omogućila im praksu u bolnicama i slala ih njegovati bolesnike po njihovim kućama. Godine 1878. u Ljubljani je uzela prve tri djevojke, dala im posebnu odjeću i poslala ih k siromasima uz koje su djevojke ostajale dvadeset četiri sata. Stavila ih je pod zaštitu Djevice Marije, da im bude uzor i potpora, a 1882. napisala je „Životna Pravila“ za te djevojke, koje su ljudi prozvali „Bolničke sestre“, da bi se po njima mogle lakše ravnati i živjeti. Do 1926. bile su vezane uz matičnu kuću Družbe kćeri kršćanske ljubavi, a tada su se osamostalile u zasebnu Družbu.